Uspjeh poljoprivrede do nedavno se mjerio količinom proizvoda i forsirala se masovna
proizvodnja. Danas se na svjetskom tržištu, posebice EU-a nalazi previše proizvoda koji
nemaju kupca. U EU je svaka država-članica obvezna otkupiti osnovne poljoprivredne
proizvode po zagarantiranim cijenama. To dovodi do velikih izdataka i gomilanja zaliha
proizvoda. Kako je skladištenje vrlo skupo,često se hrana doslovce baca (primjer
belgijskih rajčica). Danas se u EU proizvodi oko 25 % viška poljoprivrednih proizvoda,
a oko 20 % se baca. To dovodi do snižavanja cijena i potrebe da se razlika u cijenama
nadoknadi (subvencije). Isti problem pokušava se riješiti uvođenjem kvota, odnosno
ograničenja proizvodnje određenih poljoprivrednih proizvoda. Od 1984. godine se u
zemljama EU svakom proizvođaču propisuju površine za pšenicu, krumpir, šećernu
repu itd. Ograničava se i broj goveda, kao i proizvodnja mlijeka. Sustav kvota se strogo
kontrolira na državnoj razini, gdje postoje posebne burze na kojima se kvote mogu
kupiti od proizvođača koji se nekom proizvodnjom prestao baviti, dakako uz visoku
cijenu. Kontrola poštivanja kvota obavlja se vrlo sofisticirano. Lokalni poljoprivredni
inspektori dobivaju satelitske snimke ili avionsku kartu snimljenu infra-crvenim
aparatom, te imaju uvid u proizvodnju svakog gospodarstva.
EU ima također i zakon o neproizvodnji, kojim se proizvođaču plaća prestanak
proizvodnje, obično na rok od 5 godina. Te površine mogu ostati neobrađene ili se
zasađuju grmljem i drvećem.
a) Financijski rezultati konvencionalne poljoprivrede
Zbog niskih cijena poljoprivrednih proizvoda (prema industrijskim), te sve manjeg
udjela u toj cijeni, proizvođači imaju sve više financijskih problema. Najveći dio cijene
odlazi trgovcima i prehrambenoj industriji (oko 60%). Istovremeno, agrokemikalijama
raste cijena, te se dobit proizvođača sve više smanjuje. U zemljama EU opstaju samo
velika gospodarstva, dok se broj malih drastično smanjuje.