johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Kad sam već ušla u temu, da ovako javno odgovorim i prijatelju @hoteli, kojega inače poštujem, i koji mi je prilikom posjeta donio austrijske slastice, meni milo jelo - @hotela, hvala ti.
No, @hotela, bez obzira na sve, moram reći da si postao prenaporan i počeo si djelovati djetinjasto.
Razumijem da ti drugačije doživljavaš korona problematiku, no za moje poimanje prihvatljive komunikacije previše si se ufurao u mesijansku ulogu tuđih života i tuđih poimanja shvaćanja korone.
Evo, danas si mi poslo PP naslova "
Da, dobro sam. Posla ima pa nekada otvorim forum i samo prolistam, nekada ne otvorim.
Već si bezbroj puta aludirao na moje nekakve strahove, bojazni, sada eto i na sram, a ja se pitam, čega se imam sramiti? Čega se imam bojati? Čega se bojim?
Bojim se, @hotela, da ljudi pomalo, kako postaju financijski neovisniji, zaboravljaju da su dio zajednice koja ne može funkcionalno funkcionirati ako nije složna. Ako svatko vuče na svoju stranu i gleda isključivo svoju korist. Bojim se - ne bojim se zapravo, ali sam oprezna i ne bih htjela da mi se dogodi da sada, kada završavam svoj radni vijek i svojim sam radom postigla to da mogu do kraja svoga života provesti ugodne dane bez više ijednog radnog dana u financijskoj sigurnosti i bojazni od neimaštine (naravno, ako se ne dogodi neki meni nemoguće za spriječiti tektonski poremećaj), da zbog olakog shvaćanja neke problematike sama sebi utrem put prema nekakvoj životnoj katastrofi - u problematici korone to je teška bolest ili teška bolest sa smrtnim ishodom. Nije to strah koji je priustan, nije to drhturenje zbog mogućnoti da se tako nešto dogodi, to je samo shvaćanje mogućnosti da se nešto takvo dogodi i poduzimanje mjere da se spriječi moguće događanje. Bez graška znoja na čelu, bez nelagode, bez stalno prisutnog u podsvjesti opreza...samo odluka što treba poduzeti i akt poduzimanja.
Ništa više - ništa manje.
U čemu mi ti želiš pomoći?
Misliš li da nisam dovoljno jaka ući i izaći iz svakakve životne situacije bez da se moram uloviti za pruženu ruku spasa? Žena od šezdeset godina iza koje je cijeli radni vijek, životni i emocionalni uspjesi i neuspjesi proizašli iz uspješnih i neuspješnih životnih i radnih situacija, uspona i padova, i tu sam, radno i psihološki stabilna, još uvijek bez skijaških štapova u rukama, hodam ravno i čvrsto gazim stopalima po tlu. Moj @hotela.
Žena koja ima vozačku dozvolu "C" kategorije, koja je obuzdavala troosovinac od 12 tona, koja je sama mijenjala zadnji kotač Ursusa c - 335 na polju, a za to, moraš priznati, treba imati nešto i u glavi (traktoristi znaju da nije caka sam skinuti takav kotač, caka ga je vratiti) žena koja je radila sa utovarivačem, svim strojevima, kombajnom, koja planira proizvodnju, odrađuje proizvodnju, radi plansku troškovnu i prihodovnu bilancu. Misliš li da dioista trebam pomoć?
Psihološku? Emocionalnu? Fizičku? Mentalnu?
Misliš li da se imam nečega sramiti? Jesam li ikada nekoga namjerno uvrijedila, jesam li nekoga povrijedila a da prije toga nije sam napravio podlogu za to?
Sramim se nekih svojih činjenja kojima je predhodila nepromišljenost, još se više sramim svojih nečinjenja zbog kojih žalim, ali i onih zbog kojih ne žalim. Pa se javlja nelagoda i prostire put promišljnju - tko sam i kakva sam. To pomaže pozicioniranju same sebe na pravo mjesto, shvaćanja svih svojih dobrih i svih svojih loših strana. I prihvaćanja sebe takvom kakva jesam.
Eto, moj @hotela, hvala na ponuđenoj pomoći, ali nije mi potrebna, a i malo čega se u životu imam sramiti, nije da baš nema, ali.....
No, @hotela, bez obzira na sve, moram reći da si postao prenaporan i počeo si djelovati djetinjasto.
Razumijem da ti drugačije doživljavaš korona problematiku, no za moje poimanje prihvatljive komunikacije previše si se ufurao u mesijansku ulogu tuđih života i tuđih poimanja shvaćanja korone.
Evo, danas si mi poslo PP naslova "
Zdravo Sonja,nesto te nema,jesi li dobro,mozda ti mogu pomoci,slobodno se javi i ne srami se.
Da, dobro sam. Posla ima pa nekada otvorim forum i samo prolistam, nekada ne otvorim.
Već si bezbroj puta aludirao na moje nekakve strahove, bojazni, sada eto i na sram, a ja se pitam, čega se imam sramiti? Čega se imam bojati? Čega se bojim?
Bojim se, @hotela, da ljudi pomalo, kako postaju financijski neovisniji, zaboravljaju da su dio zajednice koja ne može funkcionalno funkcionirati ako nije složna. Ako svatko vuče na svoju stranu i gleda isključivo svoju korist. Bojim se - ne bojim se zapravo, ali sam oprezna i ne bih htjela da mi se dogodi da sada, kada završavam svoj radni vijek i svojim sam radom postigla to da mogu do kraja svoga života provesti ugodne dane bez više ijednog radnog dana u financijskoj sigurnosti i bojazni od neimaštine (naravno, ako se ne dogodi neki meni nemoguće za spriječiti tektonski poremećaj), da zbog olakog shvaćanja neke problematike sama sebi utrem put prema nekakvoj životnoj katastrofi - u problematici korone to je teška bolest ili teška bolest sa smrtnim ishodom. Nije to strah koji je priustan, nije to drhturenje zbog mogućnoti da se tako nešto dogodi, to je samo shvaćanje mogućnosti da se nešto takvo dogodi i poduzimanje mjere da se spriječi moguće događanje. Bez graška znoja na čelu, bez nelagode, bez stalno prisutnog u podsvjesti opreza...samo odluka što treba poduzeti i akt poduzimanja.
Ništa više - ništa manje.
U čemu mi ti želiš pomoći?
Misliš li da nisam dovoljno jaka ući i izaći iz svakakve životne situacije bez da se moram uloviti za pruženu ruku spasa? Žena od šezdeset godina iza koje je cijeli radni vijek, životni i emocionalni uspjesi i neuspjesi proizašli iz uspješnih i neuspješnih životnih i radnih situacija, uspona i padova, i tu sam, radno i psihološki stabilna, još uvijek bez skijaških štapova u rukama, hodam ravno i čvrsto gazim stopalima po tlu. Moj @hotela.
Žena koja ima vozačku dozvolu "C" kategorije, koja je obuzdavala troosovinac od 12 tona, koja je sama mijenjala zadnji kotač Ursusa c - 335 na polju, a za to, moraš priznati, treba imati nešto i u glavi (traktoristi znaju da nije caka sam skinuti takav kotač, caka ga je vratiti) žena koja je radila sa utovarivačem, svim strojevima, kombajnom, koja planira proizvodnju, odrađuje proizvodnju, radi plansku troškovnu i prihodovnu bilancu. Misliš li da dioista trebam pomoć?
Psihološku? Emocionalnu? Fizičku? Mentalnu?
Misliš li da se imam nečega sramiti? Jesam li ikada nekoga namjerno uvrijedila, jesam li nekoga povrijedila a da prije toga nije sam napravio podlogu za to?
Sramim se nekih svojih činjenja kojima je predhodila nepromišljenost, još se više sramim svojih nečinjenja zbog kojih žalim, ali i onih zbog kojih ne žalim. Pa se javlja nelagoda i prostire put promišljnju - tko sam i kakva sam. To pomaže pozicioniranju same sebe na pravo mjesto, shvaćanja svih svojih dobrih i svih svojih loših strana. I prihvaćanja sebe takvom kakva jesam.
Eto, moj @hotela, hvala na ponuđenoj pomoći, ali nije mi potrebna, a i malo čega se u životu imam sramiti, nije da baš nema, ali.....
