U spomen na Ninu, jednog pasa koji to nije bio, psa koji je bio član obitelji u doslovnom smislu riječi:
Imali smo muž moj i ja našu Ninu.
Deset godina i četiri mjeseca.
Bio je to topli ljetni dan kada smo se zaputili "na kraj svijeta" po malu bucmastu lopticu staru svega pet tjedana stotinjak kilometara od nas, i napravili upravo ono što svi stručnjaci za odabir kvalitete psa govore da se ne radi - nikada ne uzimaj štene koje ti prvo dotrči do nogu. A ona je bila baš ta - prva je dotrčala nama do nogu, prva kod zdjele za jelo, najveća u leglu - velika, a maleckica za bernardinku jer joj je bilo tek čak i nepunih pet tjedana. I otpeljali je kao novog člana obitelji u novi dom. Naš, sada zajednički dom.
Navečer, dok smo išli spavati, stavili smo je u udobnu kutiju i smjestili je uz krevet, da osjeti blizinu i lakše podnese odvajanje od svoje pseće obitelji. Nije pomoglo. Cvilila je uporno, sve dok je nismo smjestili na jastuk između nas dvoje i tako smo proveli prvu noć. I sve ostale dugo nakon te noći.
Mali psići nemaju osjećaj kontrole fizioloških potreba, pišaju svuda gdje potrebu osjete. U prva dva tjedna i muž i ja brisali smo urin po svim sobama kuće, hodniku.....ali....po danu smo zapravo bili više vani nego u kući i tu problema i nije bilo, ali na večer i noću, eh.....mali psi pišaju i noću nekoliko puta.
Problem smo riješili zapravo veoma brzo, nakon samo dva tjedna. Dogovor je bio da sudjelujemo oboje - četiri puta smo mi nju noću od odlaska na spavanje do jutra uzimali i nosili van pred kuću na travu, stavljali je dolje i rekli - "tu pišati". Do dva u noći jedan, od dva do jutra drugi. I danas sam oduševljena kada se sjetim da joj je trebalo samo dva tjedna da nauči što se od nje očekuje i više se nikada nije popišala u kući. Čim smo je spustili na travu i izgovorili riječi, nakon smo dva tjedna ama baš svaki puta se popišala, makar i samo malo. I tako puna tri mjeseca nas smo dvoje nju nosili svake noći na travu - dva puta muž, dva puta ja - naravno, kako je vrijeme teklo i bivala starija, stjecala je kontrolu fiziološke potrebe pa smo mogli prorijediti na dva izlaska noću, pa na jedan, sve dok nije mogla u komadu prespavati noć.
Nikada zbog tri mjeseca besanih noći nismo požalili.
Ovo je naša Nina, prije nego je slomila ligamente i dok je još bila mlada cura, vesela, prpošna....
Na ovom videozapisu je ušla u kuću - ko i uvijek ne na vrata nego kroz staklenu stijenu i zaputila se ravno u kuhinju. Dotrčala je iz kuhinje sva uzbuđena reći da je ona pronašla meso u kuhinji i da joj treba ići odmah dati. Ali baš odmah. Čeknje ne dolazi u obzir. Takva je i ostala - kada ona odluči jesti, ili će to biti odmah ili slijedi durenje i onda ju je trebalo moljakati da počne jesti.