Ja bih cjenkaroše, kad bih mogao, posadio na stolicu da gledaju kako jedna funkcionalna blatnjava masna cjelina postaje masna hrpa metala, nakon toga postane nemasna hrpa metala koja je gladna komada papira. Komada papira bezvrijednih dok hrane onu gladnu hrpu, bezvrijednih u tuđim rukama. Neka gledaju kako svaka podloška prolazi kroz ruke i biva, ako ništa drugo, makar preokrenuta i pogedana s druge strane da nije slučajno ostala prljava i ne daj Bože masna od stare masti. Neka gledaju kako svaka ta podloška biva ponovo pritisnuta, ali ovaj put novom masti namazana, i nek gledaju dok ona hrpa postaje cjelina, i po ko zna koji put namazana i odmašćena jer neće farba na masno a naće opet kretanje po suhom. I šta da se radi, mora sjaj staroj hrpi da se udari jer lice picu prodaje, snašu dupe krasi a tortu orasi, mora da bljeska mora da sijeva, bilo na suncu bilo u mraku, mora al teško je, da je meda lizat dotuži a kamo li gledat kako čovjek kroz ruke podlošku po podlošku protura.