Bas me zanima do kada se mislis buditi sa njima? Valjda do njihove 40.!?
Mozda da pocnes razmisljati da ce ta djeca jednoga dana narasti i da ce se zeljeti osamostaliti. Sto ces im onda reci? Trenutno mislis samo na svoju guzicu, misli malo na njihovu, ako si im pravi otac.
da mi neko nešto ovako kaže u 4 oka garantujem ti da bi bilo svašta , ali baš svašta
zato ti moram reći pa malo paziš šta ptičaš , ja mojoj djeci pokušavam da ''ugradim'' radnu naviku , da budu vrijedni i pošteni i da mogu da žive i funkcionišu samostalno , da se NIKADA i NIKOME ne zamole za koru hljeba , isto tako niti da se razbacuju hljebom
ta djeca kada budu dovoljno odrasla (nadam se da će to biti prije njihove 40te) i kda se budu željela osamostaliti biće spremna na sve u životu , neće to biti ona razmažena derišta koja su samo navikla da im otac ili staratelj daje a oni samostalno neznaju otići ni na pišanje
takvih slučajeva je jedan mali milion oko mene jer je dosta ljudi otišlo preko grane , scenario itprilike izgleda ovako u većini slučajeva
-nažalost zbog poznate situacije ljudi odlaze trbuhom za kruhom
-onda nadju neki posao (ustvari dva ili više) gdje rintaju po 15 sati i pričaju kako im je super
-razdvojenost od porodice odmah povlači preljube supružnika (ili bar sumnje što je jednako opasno)
-djeca te već zaboravljaju da si im otac , nego te počinju smatrati da si ti mašina koja im donosi pare , ako im ne ispuniš svaku želju isto kao ni da nisi ništa u životu uradio
-već polako počinje zdravlje da te napušta zbog onih 15 sati rada , onda većinu kako neko reče daješ na ''popravku zdravlja'' (sreća pa imaš novca za to)
-a da ne pričamo o ''finoj'' djeci koji su zlato nebesko a ovdje kada dodju puni im džepovi kojekakvih tabletica i opojnih sredstava i ubjedjuju nas kako smo zaostali (u ovoj situaciji sam lično bio)
-ideš u penziju (ako je doživiš) i nadaš se sretnom povratku u domovinu kad ono šipak :finga: , moraš biti tamo i dalje da bi primao penziju
-ali i ako se vratiš ti si već zaboravio pola svoje familije , a i oni tebe već više ne gotive jer kada nisi bio tu sa njima 10,20,30 godina zašto bi i oni proveli sa tobom onih ''zadnjih'' 10tak
-''kod kuće'' nemaš ni jednog istinskog prijatelja niti ''sigurnu ruku'' u koju se možeš pouzdati jer svi tvoji prijatelji su ustvari ljudi koji su prošli isto kao i ti , a na zapadu nema ''sigurne ruke'' , nego sistem 'ako imaš pare-živi , ako nemaš crkni' , kod nas je ta parola malo drugačija pa se ne uklapa u naš mentalitet
-kod takvih ljudi ovdje kada ode neki nadničar da zaradi svoju koru hljeba obično bude tjeran na neprestani rad , obično mu neće da plate sve sa izgovorom kako nije dobro i kvalitetno odradio svoj posao a svi i znamo šta nadničari rade i kako pa da je kod njih i nemoguće uraditi posao kako ne treba , obično mu se te gazde razšepure ispred nosa sa kojekakvim gozbama a čovjeka neće ni hladnim sokom ili kafom da ponude jer je on u njihovim očima ono što su ovi bili u očima švaba kada su otišli na zapad i imam osjećaj da se svete na taj način
-to bi otprilike bio scenario koji prolazi većina ljudi koji žive u širem krugu oko mene i čije sudbine znam detaljno , ima i izuzetaka ,naravno , ali veoma malo
nisam ni ja poslednji mohikanac ali sam čovjek koji je odrastao u prilično siromašnoj porodici i radom već postigao nešto , možda moja porodica nekada nije imala dovoljno ni hljeba , možda sam išao droljavih patika u školu i to krio od one djece kojima roditelju kupuju ''originale'' da ne bi bio predmet ismijavanja , možda sam umjesto igranja fudbala sa djecom išao da radim u radionicu jer sam to htjeo , možda sam nekada želio da i ja pojedem čokoladu a nisam mogao da je kupim
ima mnogo toga ''možda'' kod mene , ali sam ja bio sretan i tada kada sam išao droljavih patika u školu , i danas kada još uvijek nisam naučio igrati fudbala niti znam pošteno šutnuti loptu
samo mogu reći , teško je biti čovjek , sve ostalo je lako

artyman: