Došao sam u nutra malo odmoriti leđa...
Ovo što sam sada pročitao, od Vas nekolicine napisano je največa životna istina.
Iskreno se nadam da se kolega ZJ nije uvrijedio dok sam mu jučer blebnuo "kakav otac, takav sin". Još sam uvijek mišljenja da me kolega dovoljno poznaje i da zaista zna da ja u njemu vidim jedu osobu koja "zna struku i život", da ne rastežem temu.
Jednako tako je za svako naše dijete neprocjenjiva škola života, u kojoj dijete gleda i isprobava rješavati sve životne probleme u prisutnosti roditelja, mame i tate. Naravno da jako veliku ulogu imaju i bake i djedovi.
Ja sam slobodan izreči da je škola za odgoj naše djece puno manje značajna nego se to danas potencira. Previše se roditelja skriva iza floskula da šalju svoje dijete u bilo kakvu školu da ona od njega napravi čovjeka, nekoga i nešto.
Ma kaj god.
Obitelj je djeci največa učiteljica života, a škola več spada u "brušenje" dobro, ili manje dobro "odgojene, ali i za nešto talentirane djece".
MUHA dirnule su me u dušu tvoje pokazane slike, izazvale su u meni sjetu. Nemam pravih riječi da sada izrazim kakvi su mi sve osječaji navrli dok sam to preletio pogledom...
Moji su me roditelji učili "abecedu života", a imao sam neizmjernu sreču da sam kao šegrt došao u ruke majstora Martina, koji je u meni cijelo vrijeme srednje školskog školovanja vidio skoro pa vlastito dijete (njegov je mlađi sin, mojeg imena i mojeg godišta, par mjeseci prije nego smo se ja i majstor Martin upoznali poginuo u prometnoj nesreči, padom s motora, na prvoj probnoj vožnji, kako mu ga je on kao otac složio - majstor Martin se jako teško nosio s tim "bremenom", a u meni je vidio normalno odgojenog dječaka, sjajnog učenika u školi i jako dobrog šegrta, ma ne samo on nego i njegovi kolege s posla, ali to sada zaista nije bitno...)
Da ne nabrajam sada sve po redu, jer uvijek mogu nekog nehotice zaboraviti:
Kolege forumaši - izgleda da su, večinom, naši životi bili malo složenija životna škola, koja je na kraju uspjela od nas napraviti "sasvim normalne i odgovorne ljude".
