Da se podsjetimo...
Ovo je slika i prilika našeg ulaska EU
U davna, pradavna vremena jedna obitelj je proizvodila i prodavala cipele. To je bila velika obitelj od 60 ljudi. Njih 50 je izrađivalo cipele, a 10 prodavalo. Imali su dobru maržu, 40% prosječno.
Jednog dana došli su im stranci i ponudili cipele 20% jeftinije, da ih prodaju kao dodatni asortiman. Marža na tim cipelama bi bila 50%, a one bi i dalje bile jeftinije od domaće proizvodnje.
Kvaliteta nije bila ista, ali u siromašnom selu kao što je bilo naše cijena je bila važna.
Što se onda dogodilo?
Umjesto 50.000 komada domaće proizvodnje, sada se proizvodilo 20.000 komada, a 30.000 komada se uvozilo. Cijena koštanja domaćih cipela je porasla i zbog manje nabave sirovina, kao i zbog nepopunjenih kapaciteta pogona. Budući da su u tvornici svi bili obitelj, nitko nije htio nikoga otpustiti.
Stranci su još malo spustili cijenu i zarada na uvoznim cipelama se povećavala, a na domaćim smanjivala.
U trećoj godini prodavalo se 45.000 stranih i 5.000 domaćih cipela.
Obitelj je bila prisiljena zatvoriti pogon zbog gubitaka. Pristali su da strancu prodaju firmu za 1€.
Selo, tj. lokalna samouprava, da bi pomoglo obitelji, pristalo je da na sebe preuzme dugove.
Iduće godine, stranci su podigli cijenu cipela koje više nisu bile izrađivane od kože, nego od skaja. Prave kožne cipele bilo je nemoguće kupiti.
Proizvođač mlijeka, koji je prodavao kožu za cipele, bio je prisiljen podići cijenu mlijeka, da nadoknadi manjak zarade na koži.
Stranci su počeli uvoziti mlijeko jeftinije od domaćeg. Proizvođač mlijeka je prodao krave i postao uvoznik mlijeka.
To mlijeko je bilo jeftinije od drugih i svi ostali proizvođači su prodali svoje krave, jer im se više nije isplatilo proizvoditi mlijeko.
Iduće godine mlijeko je poskupjelo.
Trave je bilo dovoljno jer nije bilo dovoljno krava. Nije se više gnojilo.
Proizvođač NPK gnojiva morao je otpusti višak radnika, ali zbog predimenzioniranih kapaciteta samih pogona, pri ovom opsegu proizvodnje, cijena koštanja proizvoda je i dalje bila prevelika. Stranci su počeli uvoziti jeftinije gnojivo. Opseg proizvodnje je još pao, tvornica je redala gubitke i moralo ju se zatvoriti. Stranci su ponudili da je otkupe za 1€.
Lokalna samouprava je pomogla i preuzela postojeće dugove.
Stranci su tvornicu zatvorili i otpustili radnike.
Zadržali su monopol na uvoz gnojiva, ali to je u tom trenutku bilo jako povoljno za nas jer tvornica više nije stvarala gubitke, a i gnojivo je bilo jeftinije.
Iduće godine gnojivo je poskupjelo, ali više nismo mogli birati.
Nestalo je cipela, mlijeka, krava i gnojiva.
Nismo više znali što raditi, pa smo platili strane savjetnike, koji su izračunali da je situacija lošija nego ranije i da sada uz tvornice moramo dati i subvencije. Nismo imali novaca za te subvencije.
Stranci su nam pozajmili novce da im platimo da nam uzmu tvornice…s kamatom…
Svaka sličnost s lijepom njihovom (jer sad više nije naša) je namjerna!