A ja sam jutros gledala svoje ptičice.
U jednom gnijezdu u garaži male lastavice cvrkuću i zovu roditelje da ih nahrane, a u srednjem plasteniku je grlica već toliko narasla da se skoro ne raspoznaje tko je dijete a tko su roditelji.
Koje su pametnice te ptice - grlice su naizmjenično sjedile na gnjezdu - jedna unutra, druga je za to vrijeme bila negdje vani. Svaki dan u otprilike isto vrijeme ta bi došla i sjela na krov garaže ili plastenika i čekala da otvorim. Čim sam otvorila vrata uletjela bi, a ona koja je bila unutra odletjela van. No, najviše me oduševilo nešto drugo.
Dok radim u plasteniku a ova vani se vrati i ne može ući, ona koja je na gnjezdu počinje letjeti po plasteniku - uvijek doleti do mene - ili sam na polovici ili na kraju - uvijek do mene, sjedne na prečku, ako ne krenem prema van odmah, letove ponavlja od vratiju do mene tako dugo dok ne reagiram - idem otvoriti vrata. Onda se na brzinu izmjene.
Stavili smo im šrot i vodu u plasteniku - nažicala sam od susjede kilu - dvije - , jedu, ali svejedno izlaze i van.
Koja je to inteligencija - znaju da smo mi ti koji će otvoriti vrata i zovu nas da otvorimo ako je zatvoreno. Da ne doživiš, ne bi vjerovao da je to moguće. Jedna mala ptica od par sto grama sa mozgom veličine možda graška ima tako razvijenu inteligenciju, nenaučenu,nedresiranu, prirodnu.