Evo se malo prolunjalo po Mađarskoj,bili neki forinti u novčaniku,već se počeli pljesnivit pa ih ja malo prozračila,kupilo se nešto korisno,nešto onako,pojele se hurke,e, ne može se u Mađarsku a da se ne pojedu hurke s nogu,fučkaj ti restorane i fine hotele,kad hurku uhvatiš prstima i gricneš je s nogu slasnija je od što su nam ono neku nedjelju ponudili u jednom finom restoranu,ah,da,teleći biftek s tartufima,e im nisam htjela,pa su nam nudili trgance sa sirom kao specijalitet,bem ti specijalitet,taj sam specijalitet jela deset godina skoro svaki dan kada sam bila snaha,uvijek kada smo došli navečer iz polja kući,što će se na brzinu skuhati-trganci sa sirom ili sa slaninama(to je slana kosana mast za ove mlade koji pojma nemaju),godina ima tristošezdesetpet dana,a mi smo pojeli petsto kila trganca na godinu,plus voda,znači možda i šesto kila,pa onda,bem ti trgance kao specijalitet u finom restoranu za pedeset kuna porcija,hurka je zakon,i kada budemo išli sljedeći puta u Mađarsku,šta će se opet pojesti-mađarska hurka.A ići će se morati-ostalo mi forinta ko u priči.