Kolega @nostradurus ,
htio sam vas zamoliti za neke primjere i objasnjenja u ovom igrokazu sastanka Oreskovica i investitora.
Konkretno me zanima nesto sto ste jednim primjerom(drzavna imovina) objasnili...za monetarne reforme. Zasto su se toliko "uzkokodakali" kada je pocelo medijsko objavljivanje monetarnih reformi u Hr? Da li se predizborna kampanja previse uzarila pojmom "monetarne reforme" kako bi se kralo jos neko vrijeme, pa se sada hladimo svi ? Ili su u vladi zaista zeljeli nesto i uciniti kontra investitora...mozda i nesvjesno?
Investicije u zemlji imaju smisla ako su to investicije koje zapošljavaju ljude i prizvodnja za izvoz. Na taj način profit ulagača može biti isplaćen iz prihoda iz inozemstva. Dobar primjer je Fiat u Srbiji.
Monetarna reforma u biti nije direktno opasna za gore opisane investitore jer oni zarađuju na stranom tržištu. Monetarna reforma rješava samo problem besparice tj. omogućava maksimalnu zaposlenost.
Kako povećanje zaposlenosti može biti kontra interesa investitora? Što je viša zaposlenost, to je su i veće plaće pa je radna snaga skuplja. Zbog toga se obično radi nešto veća ponuda novca i ruši realna kupovna moć. Tako se plaće drže u nivu sa produktivnošću. To nije problem investitorima (primjer Kine). Problem monetarne reforme je što ona oduzima profit finacijskom sektoru. Ako država nema protebe za uzimanjem kredita, nema tu za njih profita.
Pokusavam povezati sto buduca vlada zeli pod pojmom "monetarne reforme", no cini mi se da cesto ne znaju niti definiciju niti sto konkretno napraviti.
Ivan Lovrinović ima namjeru modificirati korištenje HNB-a u svrhu kreditiranja domaćeg poduzetništva. Također, HNB bi mogao uz malu kamatu davati kune Poštanskoj banci, koja bi ih onda koristila za posuđivanje državi. To je Kenesizijanski model. Država tada financira deficit posudbama od CB za izgradnju infrastrukture i javne radove. Korist imaju velike privatne firme koje zarade taj posuđeni novac. Na kraju se država kritizira da je loša jer se zadužuje kod svoje CB, a kao poduzetnici su rentabilini i vraćaju svoje dugove. Jer mogu kada su zaradili u dilu sa državom koja se zadužila. Nedostatak tog modela je naravno što država da bi vratila takav dug mora biti jako izvozno orjetirana te mora težiti da sa vremenom radi sa suficitom proračuna da bi se otplatili dugovi prema cb. Taj suficit u drž. proračunu može postojati jedino ako je dovoljo velika razlika između izvoza i uvoza (izvoz>>uvoz).
Volio bi znati sto bi znacile prave,istinske monetarne reforme za dobrobit svih nas. Molim Vas neke konkretne primjere. Mozda na nacin kako ste objasnili jednakost triju deficita i temeljni problem duga. ( tim primjerom se tako lako zbuni "ekonomiste" da pocinju sumnjati u elementarnu matku
)
Praktično skrivanje posljedica jednakosti triju deficita se provodi preko kreditne politike. U vremenu kreditne ekspanzije država ima obilne prihode i teško se može naslutiti što tu ne valja. Tome i služe krediti.
Istinska monetrana reforma nije samo u tome da država ima pristup jeftinim kreditima, nego i u stabilizaciji ekonomskih ciklusa. Ako država nastavi sa forsiranim uzimanjem kredita te uz to dozvoli ekspanziju kredita na bazi tog državno posuđenog novca, događa se da banke lako umnože ponudu novca i na ime kamata potražuju dobra dio emitiranog novca (posuđenog od CB). U biti ako želite spriječiti visoku inflaciju nećete preko države emitirati potrebnu količinu, već će ostatak nadopuiti banke sa svojom ekspanzijom. Tako imate manju inflaciju, ali profit vam odnose banke. U toj konbinaciji idete u kreditnu krizu čak i kada imate dobar suficit sa inozemstvom (primjer Njemačke). Jednostavno krediti su neotplativi. Vidite da Njemačka reže troškove države jer jednostavno država nema dovoljno novca za socijalne potrebe. Otplata kredita bi značila povlačenje većine novčane mase i kolaps.
Prava monetarna reforma mora onemogućiti multiplikaciju ponude novčane mase tj. veliko zahvaćanje financijskog sekotra u profitu. To ne zači da bi se krediti mogli potpuno eliminirati nego da se kod emisije kredita koristi 50% obavezna rezerva na oročena sredstva i da ostali računi imaju 100% obaveznu rezervu. Na taj način ukupna novčana masa teoretski može biti dvostruka, ali pola od nje je u obavezno rezervi te to znači da makislani kredit može biti u iznosu realnog novca (to je praktično nemoguće postići). O ovome naravno Lovrinović ne priča, kao ni Keyness. Pogađate zašto Keyness nije razmišljao da ograniči kredite? Pa on je bio igrač finacijskog kapitala. Nobelovac nije mogao previdjeti nemogućnost vraćanja dugova i problem sa kreditnom ekspanzijom banaka??? Ma možeš misliti da nije znao.
Ovdje (
https://sites.google.com/site/financijskisustav/profit-banke) imate propračun zarade banke kada ona pretvara ubačeni novac u višestruki kredit. Vidi se da i uz umjerene kamate za manje od 3 godine trećina ubačenog novca završi u profitu banke. Pri tome se razvije kredita ekspanzija koju je naravno nemoguće vratiti.
Ovdje vam je i seljački primjer koji pokazuje da kreditna ekspanzija vodi u beskonačan dug:
https://sites.google.com/site/financijskisustav/dokaz-potrebe-primarne-emisije-novca
Drugi dio je povezan sa decidiranim izjavama investitora..."ne provodi monetarne reforme" !!
Izjave...zamotane u celofan naravno sa frazama..."cini nam se" , " savjetujemo" , "bilo bi bolje" i sl. Da li zaista jos HR moze nekim reformama izbaciti investitore iz igre ukoliko bi dosli neki normalni ljudi u vladu?
Ako ste vec pisali o tome molim vas link.
Hvala
Monetarna reforma krije druge posljedice. A one mogu biti i antikapitalističke.
Hitlerova Njemačka je koristila baš emisiju novca bez duga za poticanje kapitalističkog gospodarstva. Tu je bilo bitno iz igre izbaciti sve socijaliste i komuniste da emisiju novca ne iskoriste za najveću korist cijeloj zajednici. Ovo tvrdnju naravno nigdje nećete naći. Ali to je jedino objašnjenje. Zašto bi krupni kapital pokrenuo monetarnu reformu i onda dozvolio da se ista iskoristi kontra njih samih? Fašistički pokret je morao eliminirati tu mogućnost. A tu im je dobro došlo što je izabrani narod bio sklon zasjedati na čelo radničke revolucije (sa ciljem da postane dio elite koja će se okoristiti u radničkoj državi). Ali pustimo sada 3. Reich. Danas fašisti nisu toliko ojačali, ali su se već počeli osiguravati zakonima koji brane isticanje komunističkih znakova (znakovito?). Ako već moramo raditi monetarnu reformu, ona mora biti u korist kapitalista. Sad se vi pitate kako će ona biti samo u korist kapitalista, a ne i drugih? Pa to vam je jednostavno.
Radi se o tome da vas moraju uvjeriti u ideologiju kapanja bogatstva - ako kapitalisti dobro zarade, oni će trošiti i vi ćete zaraditi. Je baš? Elementarna logika vam govori da to neće ići. dovoljno je samo vidjeti da najbogatiji povećavaju svoj kapital oko 10% godišnje. Drugima to ne uspijeva i tako se relativne razlike u bogatstvu povećavaju. To je povećanje socijalnih razlika. Ista stvar se događa i sa i bez monetarne reforme. Razlika je samo što sa monetarnom reformom imamo mogućnost veće zaposlenosti. Socijalno raslojavanje bi se nastavilo. Jer obični bi ljudi recimo radili i pokrili svoje troškove, ali bogati bi jednostavno prštali od novca. A nakon toga bi naravno novac htjeli uložiti u preuzimanje svega ostaloga što je u državnom vlasništvu. A u što drugo? Tu se vrti oko 50% BDP-a. Da bi se to moglo obaviti i preuzeti resurse države u privatne ruke ne smijete dozvoliti pravim ljevičarima da im to pomute. Velika je lova u pitanju. Privatizacija tada nije potrebna, ali 50% BDP-a je velik zalogaj. Zbog toga se moraju uništiti prava ljevica.
Sada ćete vi reći da i sa i bez monetarne reforme dolazimo na isto: svi resursi države se žele privatizirati. Razlika je jedino u zaposlenosti. Međutim, nakon privatizacije, cijene usluga idu gore i standard će opet padati. I tada nam ne gine revolucija. To vam je ta kapitalistička verzija monetarne reforme. Osobno sam protiv nje jer po mojoj procjeni se samo kupuje vrijeme sustavu koji na kraju opet dolazi u društvenu krizu.
Monetarnu reformu obično provode domaći kapitalisti da bi smanjili ovisnost o stranom kapitalu. Zbog toga se međunarodni financijski kapitalisti bune. Neće se buniti oni iz realne proizvodnje. I koliko vidite bune se samo predstavnici stranih banaka. Monetarna reforma smanjuje potrebe za stranim kreditima za oko cca 25%. Normalno je da to nije u interesu kreditora. Njima nije u interesu da mi plaćamo manje kamata i da oživimo gospodsratvo. Njih zanima samo ostvarnje profita preko sve većeg duga, uništenje domaće industrije zbog nekonkurentnosti pod visokim kamatama te proširenje tržišta za njihove kompanije.
Ako mislite da bi sa monetarnom reformom svatko lako dobio kredit i super zaradio, tu ste u krivu. Proces oporavka traje i treba više godina da se povrate proizvodni kapaciteti koji bi omogućili veću potrošnju. Novac vrijedi samo ako se za njema ima što kupiti. A za domaću valutu ne možete kupiti strani auto. Za to vam treba jedako toliko izvezene robe. Prema tome proizvodnja je ključ.
I na kraju zanimljiv podatak sa wikipedije:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Raspad_SFRJ . Financijski sektor je kako se čini imao velike učinke na loš život građana. Obratite pažnju na boldani dio. Tko je kriv da je do toga došlo? Neznanje. Samo nas znanje može spasiti.
U gospodarskoj krizi, zbog stalnog opadanja osobnog dohotka, sve veći broj ljudi okrenuo se stječanju zarada na druge načine: povećao se rad u "fušu", proširila se siva ekonomija, gotovo su se epidemično razvili razni "virtuozni" oblici krađe društvene imovine, zatim neplaćanje stanarina i komunalnih usluga; u krizi su osobito porasle razne spekulacije i crna burza.U krizi su nastali i legalni izvori porasta socijalnih razlika.
Karakterističan primjer je štednja građana, koja je premašila godišnju masu isplaćenih osobnih dohodaka: u 1983. bilo je na štednji 1.219 mlrd. dinara, a masa isplaćenih osobnih dohodaka iznosila je 1.185,9 mlrd.; u 1984. štednja je bila 1.896 mlrd., a osobni dohoci 1.731,6 mlrd. dinara. Od ukupne je stednje oko 75% bilo u devizama, koje je držalo oko 4 milijuna deviznih stediša. Tijekom prethodnih 10 do 15 godina masovno se razvio promet devizama medu građanima, čime su profitirala turistička područja.
Štedišama je u 1984. isplaćeno 180 mlrd. dinara na ime kamata, sto je više nego suma mjesečnih plaća svih zaposlenih u zemlji, koja je tada iznosila 144,2 mlrd. din. Naravno, medu štedišama su velike socijalne razlike: u poštanskim je štedionicama oko
4 % štediša raspolagalo s 45% ukupne štednje, a preostalih 96 % ulagača s 55%. Smatralo se da kriza nije mnogo pogodila privatni sektor i bolje stojeće poljoprivrednike jer su se škare cijena otvarale u korist poljoprivrednih proizvoda i usluga. Fenomen porasta socijalnih razlika potakao je, inače stalno prisutnu, ideološko-političku diferencijaciju u
Savezu komunista i u društvu za i protiv ukidanja stjecanja dohotka od štednje i sličnih izvora, za i protiv toleriranja tendencije "porasta kapitalističkih elemenata". Predlagalo se da se čak i isplaćene kamate oporezuju što je odbijeno s obrazloženjem da je stopa inflacije još iznad kamatne stope.