Ne da mi ovo dodati uz gornji tekst...
Na veliku žalost i mnogi drugi uče "u hodu na najteži moguči način", trenutno i narod Ukrajine.
Makar tu postoje određene neusporedive razlike. Dok je nama u Hrvatskoj 1991. trebalo oružje da se branimo, "međunarodna zajednica" nam je dala "embargo na uvoz oružja". Koliko mogu pratiti i znati iz dostupnih informacija, sada se nastoji Ukrajini koliko toliko "pomagati".
Oduševljen sam ovih dana potezom Poljske, koja je "u trenu" razobličila Amerikance i mnoge druge s ponudom poklona borbenih aviona MIG-29. Ameri su odmah ustuknuli: "je, nebi se mi šteli miješati", samo Vas malo nagovaramo, Vi se umiješajte, a mi budemo promatrali sa strane kakve budu posljedice. Što drugo reči, nego jadno i očekivano.
Ostaje i dalje važiti: pomozi si sam i Bog ti bude pomogao. Ukrajina se tijekom godina "uspavala", vojno se zapustila, vjerovala je svima, a sada radi toga trpi nesagledive posljedice. Mudri i pametni bi izvukli pouke iz takvih loših primjera, osigurali bi sebi svoju obrambenu mogućnost, kako u osposobljenim građanima za "vojne potrebe", tako i u zalihama "vojne opreme". Svaki drukčiji pristup je apsolutna državna glupost i neodgovornost.
Za kraj ove "tirade", svakom bi novinaru opalio pljusku, šamarčinu koji pita: a koliko si pušaka poslao, koliko metaka. Ta "životno neuka budala" bude sutra tražila da, u vojnom sukobu, mu unaprijed daš informacije gdje budeš postavio zasjedu, u koliko sati počne zasjeda, s kojim brojem ljudi i s kakvim sredstvima. Jesu novinari školovani, ali na djelu pokazuju da su "za ovaj dio životne stvarnosti" - totalno neuki. To se tako ne radi. Dobro je rekla bivša ministrica gospođa Antunović - ja im sve te podatke ne bi davala. Trebamo početi od takvih stvari, naučiti ovu našu golobradu ekipu da svi ne moraju sve znati, za početak kao prvo slovo nacionalne sigurnosti...
Uh, oprostite mi na dužini, nakupilo mi se oporog teksta u mozgu...
Na veliku žalost i mnogi drugi uče "u hodu na najteži moguči način", trenutno i narod Ukrajine.
Makar tu postoje određene neusporedive razlike. Dok je nama u Hrvatskoj 1991. trebalo oružje da se branimo, "međunarodna zajednica" nam je dala "embargo na uvoz oružja". Koliko mogu pratiti i znati iz dostupnih informacija, sada se nastoji Ukrajini koliko toliko "pomagati".
Oduševljen sam ovih dana potezom Poljske, koja je "u trenu" razobličila Amerikance i mnoge druge s ponudom poklona borbenih aviona MIG-29. Ameri su odmah ustuknuli: "je, nebi se mi šteli miješati", samo Vas malo nagovaramo, Vi se umiješajte, a mi budemo promatrali sa strane kakve budu posljedice. Što drugo reči, nego jadno i očekivano.
Ostaje i dalje važiti: pomozi si sam i Bog ti bude pomogao. Ukrajina se tijekom godina "uspavala", vojno se zapustila, vjerovala je svima, a sada radi toga trpi nesagledive posljedice. Mudri i pametni bi izvukli pouke iz takvih loših primjera, osigurali bi sebi svoju obrambenu mogućnost, kako u osposobljenim građanima za "vojne potrebe", tako i u zalihama "vojne opreme". Svaki drukčiji pristup je apsolutna državna glupost i neodgovornost.
Za kraj ove "tirade", svakom bi novinaru opalio pljusku, šamarčinu koji pita: a koliko si pušaka poslao, koliko metaka. Ta "životno neuka budala" bude sutra tražila da, u vojnom sukobu, mu unaprijed daš informacije gdje budeš postavio zasjedu, u koliko sati počne zasjeda, s kojim brojem ljudi i s kakvim sredstvima. Jesu novinari školovani, ali na djelu pokazuju da su "za ovaj dio životne stvarnosti" - totalno neuki. To se tako ne radi. Dobro je rekla bivša ministrica gospođa Antunović - ja im sve te podatke ne bi davala. Trebamo početi od takvih stvari, naučiti ovu našu golobradu ekipu da svi ne moraju sve znati, za početak kao prvo slovo nacionalne sigurnosti...
Uh, oprostite mi na dužini, nakupilo mi se oporog teksta u mozgu...
. Jedna osoba ne zna ništa, svi ljudi sve znaju.
