Kad sam bio klinac i išao u školu, zakrkao je redovno 30 do 50 cm. Jbg busevi su vozili dok je bilo sposobnih šofera, ali često nisu vozili, ali jbg nije se pitalo, moras u školu. Ugazenog snijega na cesti bilo 10+ i pod normalno. Ali svi su išli kad su morali, i svi sretno obavili svoje, ralica je išla dva puta godišnje, jednom na zimu, drugi put na proljeće. Spavali su nas sumarski kamioni kaj su vozili drva, imali su lance pa su koliko toliko razbijali snjeg i led na cesti. Niti je bilo upozorenja, niti pisanja, niti na dnevniku kaj nije bilo struje po par dana. To je bilo pod normalno. Sad kad najave snjeg, zamisli u 1 mjesecu, to je senzacija, to su upozorenja, izvještaji sa pitaj boga od kuda. Sjećam se kad sam bio zamjena u zimskoj pa sam isao u topusko u noćnu. Zapadao je da nisi znao di je cesta. Sve bijelo, ravno, ne vidiš cestu, most, ma nis. Izađem iz kamiona, ono do ramena mi, puše, zapusi... jbg, tek skuzis da si zabrazdio na nekoj njivi... ak uspiješ izvući se super, ak ne čekaj dok ne dođu po tebe.. jbg tak je bilo. Još gore bilo po opcisnskim cestama sa traktorom Zeko 6245, u to vreme stroj ali jbg ga, zabije se u zapuh samo izletis u sajbu. Ma nis, nemre probiti... vracaj se u rikija po par km. Užas kaj je to bilo od vremena. A sad zaprhne malo, sve staje...