'Klimatski modeli' koji su pokazivali kako se planeta zagrijava navodno radi količine CO2 (pa se politički odlučilo na osnovu tih zaključaka da se emisije moraju smanjivati pod svaku cijenu) uopće nisu uzimali u obzir aktivnost sunca, a poznato je i dokazano da sunce (praktički glavni izvor eneregije na planeti) ima periodičnost u svojoj aktivnosti. Inače kada želiš dokazati neku svoju agendu onda uvijek možeš izgraditi model koji će prikazivati točno ono što želiš. Jer model je samo model, predviđanje, bajanje (to se podrazumjeva). Ali kada ti model postaje osnova za političku odluku..... onda to može biti krajnje opasno.
Mi plaćamo danak činjenici da su oni eko-aktivisti koji su se nekada vezali za šine kada je trebao proći vlak sa nuklearnim otpadom - sada stasali i domogli se vlasti, ali agenda u glavama im je ostala ista. To je neuka i priprosta ekipa kojoj ne možeš objasniti neke jednostavne koncepte (poput toga da u električnoj mreži moraš uvijek proizvoditi toliko energije koliko i trošiš), a njihovo elementarno neznanje i bajanje sada plaćamo svi skupa.
Točno to. A najbolji trik u cijeloj toj priči s modelima i agendama je namještanje početne točke za statistiku. Kad želiš dokazati katastrofu, ključno je izabrati točan povijesni trenutak koji ti odgovara kao "nula". Ako početak grafa staviš, na primjer, u Malo ledeno doba ili u period neobično niske solarne aktivnosti, naravno da će svaki kasniji povratak u normalu izgledati kao "šokantno i nezapamćeno zagrijavanje".
To je stara škola manipulacije statistikom:
- izrežeš ciklus na pola: ignoriraš prirodne sinusoidalne uspone i padove (poput Sunčevih ciklusa ili povijesnih toplih perioda poput onog u srednjem vijeku)
- započneš graf na dnu: proglasiš najhladniju točku "normalnim stanjem"
- prikažeš rast kao anomaliju: svaki prirodni oporavak temperature onda možeš brendirati kao krivnju čovjeka i CO2.
Ista ta ekipa koja danas sjedi u foteljama i kroji energetske strategije funkcionira po principu "ako se činjenice ne slažu s našim modelom, tim gore po činjenice". Modeli im služe kao pokriće za fiksne političke ciljeve, a ne kao alat za otkrivanje istine. Najgore je što su kroz medije uspjeli nametnuti narativ da je ta frizirana statistika "apsolutna znanost", a svatko tko ukaže na bazične prirodne cikluse ili zakone fizike i elektrotehnike biva proglašen heretikom.
Cijenu tog namještanja početnog vremena i selektivnog gledanja podataka sada svi plaćamo kroz račune i stabilnost sustava, dok oni i dalje ponavljaju projekcije iz modela koji u stvarnosti nikada nisu preživjeli test vremena.
Nije se bez veze na stolu Debill Kapije našla knjiga "Kako lagati statistikom" (How to Lie with Statistics) autora Darrella Huffa. Prvi put je objavljena 1954. godine i do danas je ostala najpoznatiji klasik na tu temu. Knjiga na vrlo jednostavan, duhovit i pristupačan način objašnjava različite trikove koji se koriste za manipulaciju podacima, uključujući:
- namještanje grafikona (npr. odsijecanje osi kako bi se male razlike prikazale kao ogromne skokove ili padove)
- problem s "prosjekom" (kako se svjesno bira između aritmetičke sredine, medijana ili moda kako bi se dobio željeni rezultat)
- pristrane uzorke (ispitivanje skupine ljudi koja unaprijed jamči rezultat kakav autor želi)
- zamjenu teza (prikazivanje korelacije kao da je uzročno-posljedična veza)