To je jutro započelo kao i svako drugo. Otvorila je oči u krevetu i mirno ležala osjećajući toplinu pokrivača i nikako joj se još nije ustajalo. Pogled joj je skrenuo na prozor. Vani je koprena od magle obavijala jutro koje se lijeno razbuđivalo, isto kao i ona, sve nekako nevoljko, ko da želi stati i zastati u trenutnoj stvarnosti, ne se pomaknuti niti za sekundu naprijed. Pomislila je kako bi to bilo dobro ovako ostati viječno, u zagrljaju topline i mekog dodira pokrivača na goloj koži i zatvorenih očiju u mraku spuštenih kapaka gledati boje svjetlosti koje mozak projicira kao sjećanje na trenutak prije. Lome se i uobličuju u krugove i nijanse , razlijevju i stapaju u gusti mrak išaran nadrealističnim slikama u nizu......
Znala je da ne može tako ostati. Morala je ustati, dan je bio pred njom, one uobičajene jutarnje rituale će morati odraditi - ah, koliko nevoljko ona to svako jutro radi, te radnje unaprijed definirane što svojom rutinom ubijjaju kreativnost joj iz jutra u jutro i svaki puta iznova uzimaju želju da natjera sebe i pomakne glavu i digne je sa jastuka.
Raširila je ruke, istegla ih stisnutih šaka i to ju je jače razbudilo. Osjeti su se pojačali, osjetila je napetost mišiča u rukama dok ih je polako presvijala u laktovima i povlačila prema glavi a nokti na zgrčenim prstima se zabijali u meku kožu dlanova dok je istodobno ramena i karlicu izvinula snažno uvis i istegnula se. Mišiči su joj se napeli i postali tvrdi do granice pucanja. Ostala je nekoliko sekundi u tom položaju, a onda je leđima opet lagano dodirula toplu plahtu i opustila se. Cijelim joj je tijelom prostrujala spontana ugoda , iznenadila ju je lakoća i obamrlosti udova koju je osjećala sada ovako opuštena i opet nepomična, još uvijek zatvorenih očiju, sada sa još jasnijim, realističnije nadrealnim slikama koje su se izmjenijivale ispod zatvorenih očnih kapaka. Sada to više nisu bile samo nijanse crne i sive, plava i crvena su se razlijevale i stapale međusobno u nekonzistentnom mozaiku sa njima.. Licem joj je prošalo lagani smiješak. Prostrujala joj je misao kako kičica nijednog slikara na svijetu ne bi mogala vjerno prenjeti na platno te u stalnim mijenama metmorfizirane oblike.
Otvorila je oči, lagano podigla gornji dio tijela, sjela u krevetu i na trenutk tako ostala. Sada joj je pogled pao na pod, na nemarno odbačenu dugu zelenu šarenu suknju i sivu majcu koje je skinula sinoć sa sebe prije lijeganja na počinak.
Spustila je noge na pod. Osjetila ja ispod stopala hladnoću glatkoga parketa i u mislima opet prekorila sebe po tisućiti puta što nema kraj kreveta one male meke vunene tepihe koji daju ugodu i toplinu nogama kada ih dotaknu.
I skupljaju prašinu - pomislila je odmah nakon toga sa ironičnim smiješkom na rubovima usana, te osjetila mazohističko zadovoljstvo svoje odluke i rekla na glas - ma kakav tepih.
Zakoračila je bosim nogama i krenula u kupaonu - taj jutarnji ritual......što ne voli taj jutarnji ritual........
