Joj kako je danas hladno,neću izaći iz kuće da me kolješ,sve što trebam imam,malo ću još pojačati termostat da ne ozebem,ne treba mi sada neka opaka boleština kao recimo prehlada,upala grla ili naprimjer gripa.Kada smo već kod gripe moram se pohvaliti da ja nikada u životu gripu imala nisam,a ne cijepeim se,niti sam se ikada,otpornost je to organizma,jakoga,seljčkoga,nisam ko neka mimoza koju će mrazak ofuriti, ili kap rose na podnevnom suncu.Ili ko moj suprug,koji,čim ga malo strefi,cendra,gnjavi,zanovjeta,pa sam prisiljena naoružati se loncima čaja,tabletica i batom za meso za slučajeve kada ispije sve čaše moga strpljenja, i bol zbog njegove boli mi postane toliko nepodnošljiva da bih ga najradije opandrčila batičem da mu olakšam muke.Baš sam zločesta,jel.Ja o njemu tako,a on se jadan trudio oko mene,i čak me u Zagreb vozio doktoru jednom kada je moja liječnica ocijenila da mi samo tamo mogu pomoći i spasiti me muka teške bolesti koja bi mogla tko zna kako završiti.No,ajde,da reknem kako je to bilo kada sam ja bila "ozbiljno" bolesna.Kada kažem "ozbiljno",tu mislim na bolesti koje mogu ugroziti moje postojanje u ovozemaljskom životu,ne na neke upalice,šmrcanja,teniski lakat,kompjuterski lakat,križa,šepavosti,služavkina koljena i slično.Bilo je to ovako-otišla sam ja svojoj doktorici opće prakse zbog upale grla-ups,kako je to ispalo da sam otišla zbog upale grla,ja inače zbog takvih sitnica liječniku ne odlazim,moje je stajalište da se organizmu uvijek mora dati vremena da se sam izbori za sebe,a ako ne uspije tek onda se traži intervencija sa strane,no dobro,bilo kako bilo,uostalom,tome ima već više od dvadesetak godina,otišla sam je tako svojoj doktorici,ona je mene lijepo pregledala,napisala recepte,a onda me pogledala i upitala-S...a šta je tebi još osim upale grla?Bile smo na ti,ona je bila tu iz susjednog sela,mojih godina,pa smo bile bliske.Gledala sam je začuđeno,ništa mi nije bilo jasno,šta bi mi moglo još biti,nikakvih problema nisam imala,ništa osjećala,normalna da normalnija ne mogu biti,nenormalno normalna čak,pa me stoga još više iznenadilo njeno slijedeće pitanje-veli-hodaš li ti još kojemu liječniku?Ma kuda bih hodala,da doktori moraju živjeti od mojih bolesti,odavno bi bili kruha gladni,jok,nikamo ja ne hodam.A-veli ona meni-što si ti tako žuta?Žuta?Kako žuta?Otkuda žuta?Gdje sam ja to žuta?Sjedila sam nasuprot ogledala,a sunce je kroz prozor osunčavalo njegovu površinu.I nesvjesno sam bacila pogled na njega,zagledala se,i gle,zaista mi je koža lica imala pomalo žutu boju.Primakla se moja liječnica bliže meni,uhvatila mi dlanove,gledala,okretala-i oni su bili žuti.Onda mi je gledala oči.E,one su bile potpuno bijele.Dakle,žuticu nemam.Na red je došlo skidanje.Skinula sam se ja,baš sam lijepo bila ko kinezič,pomalo zlačana,ko cica maca,kaj da reknem-i tabani su mi bili žuti.Ništa mi doktorka više nije govorila,uzela je uputnicu,ispisala tražene pretrage i poslala me na vađenje krvi.Sa naznakom "HITNO".Moram li reći da mi je prisjelo.Neću valjda ja ovako zdrava i mlada oprostiti se sa čarima života,a oni tamo u čekaoni,svi kljakati,iskrivljeni i hroptavi čekati da ih netko opndrči lopatom kako bi konačno dočekali da im se otvore vrata nebeskoga života.To si nisam mogla dopustiti.Otišla sam ja već slijedeče jutro u laboratorij,napravila sve što se tražilo od mene i odmah se vratila sa nalazima u ordinaciju.Nalazi su bili,ne u granicama normale,nego savršeni.Bolji nisu mogli biti.Zdravija zaista nisam mogla biti.Pa u čemu je onda kvaka?Niti liječnici nije bilo jasno,ali joj je sinula ideja-veli ona-ići ćeš ti u Zagreb na Šalatu.Dermatologu.Obzirom da si skroz žuta,nešto tu ima,pa neka on reče šta ćemo dalje.Veli mi još-nemoj ići tu kod nas u Čakovcu,idi odmah za Zg,tamo su stručnjaci,nećemo se igrati i gubiti vrijeme.Uzela je novu uputnicu,ispunila,napisala predpostavljenu dijagnozu-dijagnoza je bila jedna riječ,ali ispisana od početka pa sve do kraja lista.Kaj pa je sada opet ovo?Koja to bolest ima takvo ime da ga treba pisati po cijelome listu?Doma je nastala panika.To mora biti nešto strašno.Sigurno.Primjetila sam ja da me se počelo gledati zabrinuto,sažalno,nastojalo mi se ugoditi na svaki način,držalo me se ko princezu na zrnu graška,svi su se ustrčali oko mene,još nisam niti izgovorila koju želju već bih dobila što sam poželjela,zapravo nisam niti znala da nešto želim a već bi mi bilo ostvareno.Hm.Nešto mi je tu bilo sumnjivo.Pa oni zbilja misle da sam ja započela putovanje prema svijetlom tunelu.Sumnju su mi potvrdile suze onoga jutra kada sam sa suprugom krenula za Zagreb,i potiho izgovorene svekrvine riječi-jadna dječica,ostati će siroti.Mislila je na moje dvoje djece koja su još hodala u školu i koja će nakon moje smrti ostati bez majke.
Stigli smo mi na Šalatu.Predala sam uplatnicu i čekala na svoj red.Kada su me pozvali,ušla sam mirno,spremna na sve,ali sa čvrstom namjerom da se i rukama i noktima držim za život ko davljenik za slamku.Nema uzmaka.Nema predaje.Nema klonulosti duha.Život pod svaku cijenu.
Pogledao me doktor,nisam još niti sjela na stolicu,u ruci je držao moju uputnicu,i upitao-što vi gospođo jedete?Šta jedem-počela sam ja nabrajati ono što volim,ali me prekinuo.Pita-što jedem od voća.Još nisam uspjela odgovoriti,kada je on nastavio-možda mandarine?Je,mandarine,odgovorila sam začuđeno,otkuda on zna što volim.Zanimalo ga je koliko ih pojedem dnevno.Pa,dvije-tri,velim ja.Mislim,kile.Kile?Pa,gledao me začuđeno,kako kile,pa kako mogu toliko pojesti.Lako,objasnila sam mu,kada ih oguliš,to više nisu tri kile,osim toga,dan je dug, pojedeš mandarine,one su pune soka,odeš na wc,i možeš jesti dalje.Nije nikakav problem pojesti tri kile mandarina kroz dan,a ja voće jako volim,pa pošto je sada sezona mandarina ja ih jedem dok imam prilike,jer sezona brzo prođe,isto tako u sezoni grožđa jedem grožđe,pa u sezoni breskvi breskve,pa jagode.Tako to ide kod mene.Gledao me čovijek,rekao mi da sjednem i poslao sestru u susjedne ordinacije.Veli,neka ide skupiti sve dermatologe u bolnici,i one sa dječjeg odjela, neka dođu tu kod njega.Skupilo se začas dvadesetak ljudi,što liječnika,što sestara.Kada su svi došli,rekao je da mi bilo tko od njih postavi dijagnozu.Gledali su me svi,pregledavali,preokretali,ali nitko nije progovorio niti riječ.Svi su šutjeli.Pa im je objasnio u čemu je problem.Žuta boja iz mandarina mi se taložila u koži.Zbog prekomjerne konzumacije.Pa mi je dao terapiju-ne jesti mandarine.Dva do tri mjeseca uopće.Ili eventualno jednu na dan.Ne kilu.Jednu mandarinu.Ako sam baš ovisna.Pa će mi se nataložena boja iz kože istaložiti.Nestati.
Tako je i bilo.Niti sam bila teško bolesna,niti sam umrla,a i prestala sam ličiti na kineziča.Bem ti život.Kamo te neumjerenost može odvesti,i oplakuju te čak.A nije mi niti bilo ugodno objašnjavati doktorici koja je zastala na vratima kada je izlazila i upitala me-a recite mi gospođo,otkuda si vi možete priuštiti svaki dan tri kile mandarina,ja imam liječničku plaču pa to ne bih mogla.Samo sam se nasmijala i rekla-ma seljanka sam ja,ide nekako.Šta ću joj objašnjavati da mi kupujemo na Žitnjaku na veliko,na gajbe,a ne u dučanu gdje je duplo skuplje.
artyman: i da se :heart:,pa možemo skupa:gitarist:i raditi :vragek
