Dogodovštine iz naših života

[Bučo]

Ma nemojte kukat za zube doci ce nam opet zima i kolinje bit ce zuba na izvoz:icon_rofl::icon_rofl::icon_rofl::icon_rofl:

 

[johabica]

E,sada ću ispričati nešto od mojih prometnih neprilika,mogla bih recimo,kako sam šlepala sa kombijem iz Zagreba našu reno peticu kada nam je krepala na jednom semaforu,ili recimo kako me trknuo šleper pa mi razbio kombi,jedan krasni Iveco turbi deili-jel se tako piše ili daili,nisam sigurna ,ali nema veze,bio deili ili daili,udario me straga i nabio naprijed u onaj ispred mene,kombi totalka,ja živa i poluzdrava,ma bila sam zapravo u šoku,i sada sam sama sebi smiješna,sjećam se,imala sam mobitel,ali kada sam izašla iz kabine,htjela sam nazvati muža da mu reknem šta se dogodilo,ali jednostavno nisam znala natipkati brojeve.Kada sam konačno uspjela-ako sam,nisam znala što dalje.Pa mi je vozač onoga kombija u koji me šleper nabio morao nazvati doma.I u bolnicu su me vozili.Hitna.Bila sam ko triptih.Tamo negdje već od trećeg dana nakon što me strefilo sam počela mijenjati boje-od plave preko crne do zelene.Dva tjedna,skoro i tri sam bila ko slika nekog apstraktnog slikara,sve jedna boja preko druge,da su me dali na aukciju,neki kolekcionar bi tešku paru izbrojao za tako inspirativno isprepletene boje.A i poslikali su me,rengenom,i morala sam žmireči staviti kažiprst na nos.To je valjda bilo da vide imam li potres mozga.Nisam imala.Znala sam ja da nemam i bez njih,jer ja jako dobro znam kako izgleda kada imaš potres mozga,to je onako kako je bilo kada sam glavom udarila u vrata spavaće sobe-e,to ću ispričati obavezno,valjda neću zaboraviti.Polomljena nisam bila,ne računam li što me dva mjeseca poslije boljelo lijevo rame,I što me boljela glava,zapravo nešto u vratu,jer sam-ah,moram to reći redom kako je bilo-i što sam udarila nogama niti sama ne znam u šta i kako,pa su me i noge boljele mjesec dana,je i lijevu ruku dva mjeseca nisam mogla dići više od cica(mogla sam sad reći i iznad srca,visina je tu negdje ista,bar je u ono vrijeme bila,sada je srce na istoj visini,ali je cice gravitacija povukla malo naniže) -e, ne računam li ništa od toga-nije mi bilo ništa.A sve je počelo ovako:
Bio je lijepi sunčani dan,bila sam toga jutra,onoga ranoga izjutra,kada ja krećem u dvanaest i petnaest od kuće na tržnicu unovčiti plodove naših ruku,na tržnici,i sve je teklo lijepo,prodavala se roba glatko,da kažem da sam bila prezadovoljna odrađenim poslom,rekla bih istinu,da,zaista bolje nije moglo biti.Malo je šepalo iza osam,ali do podneva se prodalo,pa sam lijepo potovarila sve u kombi-suncobran,rezervni kotač,ma taj kotač samo smeta a moraš ga imati-šta,sigurno da je bespotreban,u cijeloj svojoj šoferskoj karijeri samo sam jednom mijenjala kotač-jednom na kamionu,jednom na traktoru,za kombi se ne sjećam jel jednom ili nijednom,a auto ne računam,tamo sam mijenjala toliko puta da sam prestala brojati,one gume iz ranih osamdesetih su se bušile ako si prešao preko ivera,a kada si naišao na čavao,na mjestu su se ispraznile ko gumene lutke.I te automobilske su male,to i djete može zamjeniti.Dakle-u dvadesetak godina dva puta.Zanemarivo.Pa bih se ja rezervnog odrekla de se ne bojim stričeka policajca.Koji bi mi opandrčio kaznu.No,potovarila sam ja sve što je za potovariti bilo i otišla u kafič popiti kavu,onu bljak koja bi me stresla sa svakim gutljajem ko da si me priključio na strujni krug,ali koju sam morala srknuti jer se inače u jednom komadu ne bih mogla dovesti kući nakon od ponoći otvorenih očiju,a stanke na parkinzima i drijemanja usput nisam voljela.Ako ideš kući,onda ideš kući,nema stajanja,ako negdje staneš put od sat i pol se pretvori u tri sata,a doma čeka udoban mekani krevet,u svakom slučaju bolje od tvrdog sjedala u kabini.Pa sam srknula i krenula.Je,pa bilo je to baš prije otvorenja autoputa,vozilo se starom cestom.Išlo je,spavalo mi se nije,kava je odradila svoje,oči širom otvorene,na radiju sve same pjesme koje sam voljela slušati,a i vrijeme je bilo dobro.Tu van Zeline je padala kiša taman prije nego sam naišla,cesta je bila mokra,ali je kiša stala,oblaci su se još naguravali na nebu,priječili zrakama podnevnog sunca da mi zamaraju oči,i tako je bilo sve do Breznice.Ma tamo negdje,više se ne sjećam točno,godinama već se vozimo autoputom pa sam se malo pogubila-tamo je negdje skretanje uljevo,ma i to više ne znam za kamo,a znala sam,valjda starim pa me sjećanje izdaje, uglavnom,ja sam vozila normalno,sve je bilo u redu,nikakvih naznaka nije bilo da bi nešto moglo poremetiti ležernost vožnje,osim što je vozilo ispred mene stalo na cesti.Bio je to kombi,vozilo hitne pomoći,koje je stalo jer je i ono ispred njega stalo,a i to je stalo jer je vozač ispred njega htio skrenuti lijevo,ali nije mogao.Ususret mu je dolazila kolona koju je morao propustiti prije skretanja.I tako smo mi u koloni stajali i čekali,a meni je baš u tom trenutku radio počeo kreštati,signal se gubio,pa sam ja odlučila iskoristiti slobodne ruke i jednom tražiti drugu stanicu,a drugom sa poda dohvatiti flašu sa vodom sa poda.Od svega se sjećem samo kako sam se sagnula,najprije sam čula tres,a onda sam poletjela unatrag,pa mi je opet glava bila negdje kod poda kabine,a onda opet letjela unatrag i zaustavila se na naslonu.Tako nekako,ne bih baš mogla staviti ruku u vatru da nije bilo i kako drugačije.Ma figu,letjela sam ja još jednom prema podu,jer sjećam se dobro kako sam se čudila kada sam podigla glavu i otvorila oči što sam tako blizu kombiju ispred sebe.A maločas sam bila par metara iza njega.Sada sam tik do njega.Zapravo sam u njemu.Ma kako kvragu,ništa mi nije bilo jasno.Pa sam otvorila vrata i izašla.Gledala sam moj kombi ,polomio je štosdenfer ovoga ispred,malo ga zajahao,hauba mu se sva nekako iskrivila,i vrata sam jedva otvorila,i još mi uvijek nije bilo jasno kako i zbog čega sve to tako izgleda.Onda je neki čovjek došao do mene.Pa me pitao kako sam.Ja sam bila dobro.Samo se nisam mogla sjetiti kako se zovem.Onda je došao i drugi.I počeo se ispričavati.Veli,nije mogao stati,kočio je,ali vozio je malo brže,a pun je,evo,vozi dvadeset i dvije tone smjese,kočio je ,ali samo je klizao i udario u mene.Jel mi šta,jel me šta boli.Ništa me nije boljelo.Samo se nisam mogla sjetiti kako se sa mobitela zove.I brojevi su mi se pomješali.Nije mi ni bilo jasno zašto je bočna strana moga kombija nekako napuhnuta.Ko da je trudna.nakako iskrivljena,izgužvana.Onda sam primjetila da je šleper zabijen u njega.A-ha,evo se rješava enigma.Ono tres je bio šleper.I to što su mi stražnja vrata kombija skoro u polovici tovarnog prostora je isto zbog šlepera.I što mi je hauba izgleda ko haljinica lelujave balerine je isto zbog šlepera.I što smo kombi šlepali doma i što je gospodin iz osiguravajučeg proglasio totalku je isto zbog šlepera.I što sam ja završila u bolnici,no dobro,nakon svega i svačega su me pustili kući ,je isto zbog šlepera.Mamicu mu i šleperu,pa ja sam i puhala u policijski puhalnik zbog šlepera-bem ti alkotest,to mi je bilo prvi puta u životu .Figu,drugi puta,prvi put je bilo zbog naše petice,e to budem drugi puta rekla zašto. Ma dobro,preživjela sam ja i jedno prevrtanje sa kamionom(ha,nisam vozila ja),preživjela sam i jedno spavanje za volanom i svašta drugo,Dosta sam sada ispričala,malo sam umorna,naradila sam se danas ko-da sam muško-rekla bih ko konj.

 

[Bučo]

@johabice svaka cast na prici trebalo je vremena dok se napisala tebi ce trebat dic spomenik sta si sve prezivjela i jos ima dogodovstina za ispricat stvarno si neunistiva:icon_thumright:

 

[johabica]

Evo šta se događa kada zaspiš u dnevnom boravku pred tv,pa kada te pozovu da ideš spavati tamo gdje je i mjesto za spavanje ti samo rekneš aha i ne mičeš se ,a onda se probudiš u dva ujutro,tv radi,pa onda ipak odlučiš smjestiti se u udoban krevet pokraj toplih ekstremiteta izabranika svoga srca koji se isti čas isprepletu oko tebe ko bršljan u kišnoj godini.Zatvoriš opet oči,ali beskorisno,je da ništa ne vidiš,ali glavom prolaze misli ko na pokretnoj traci,pa se prevrčeš,pa se premečeš po krevetu,onda čuješ riječi-pa hoćeš li se smiriti već jednom-uh što sam se raspričala u pol četiri ujutro,mogla sam samo kratko reći-evo što se događa kada ne možeš zaspati nakon odspavane ture na trosjedu u dnevnom boravku-i onda zaključiš da je bolje vratiti se odakle si došao i napraviti nešto korisno.Korisno?Kakvu ja korist imam od žvrljanja po tastaturi?Ma nije bitno,nije sve u koristi,ima nešto i u zadovoljstvu,a što se spavanja tiče,navikla sam ja na spavanje i nespavanje po noći,na nespavanje pogotovo dok su djeca bila mala.Slušaš tada svaki šum dok spavaš,zna se dijete probuditi pa plakati,ili kada malo poodraste ružno sanjati pa opet plakati,ili jednostavno tražiti vode,a ti si roditelj,a zna se što je dužnost jednog roditelja.Pa sam ja zato vrata naše spavaće sobe ostavljala širom otvorena,a i vrata dječjih soba kako bih čula trebam li ustati i intervenirati.Nije to bio problem ,bila su to drugačija vremena,grijala se kuća zimi i danju i noću na dvadeset četiri stupnjeva,cijela,kada je sezona grijanja počela,namjestio se termostat i nije se dirao do kasnoga proljeća.A ne ko danas,termostat na dvadeset dva,noću na petnaest,hodnik ne griješ,vrata sva pozatvaraš,i dobiš tritisuće kuna za mjesec dana grijanja.Bez veze.Iliti-strašno.Je,htjela sam ispričati kakve nevolje mogu uzrokovati širom otvorena vrata spavaće sobe,pri čemu će se vidjeti da je zapravo skupi plin prednost,jer zahtjeva zatvorena vrata,a time sprječava da se nekome dogodi ono što se dogodilo meni.Kada djeca više nisu bila mala,zapravo više nisu niti živjela sa nama,ali je navika otvorenih vratiju još uvijek ostala.Bilo je to ovako-(gle,zanimljivo je biti budan u četiri ujutro-vidiš ko se vratio kući u četiri ujutro od susjeda,a-ha,padaju u vodu teorije da noć krije tajne,pogotovo ako imaš veliki prozor i sjediš kraj njega-no da se vratim temi)-spavam ja inače dobro,čak štaviše,ja zapravo volim spavati,još točnije rečeno,u vrijeme dok se dogodilo ovo o čemu pričam sam voljela spavati ko mala beba,pogotovo ujutro kada je trebalo ustati.E,sada,pošto već duuuugo godina nisam bila snaha,to sam si i mogla dozvoliti,osim naravno,kada bih morala zbog posla ustati rano.Kaj,poljoprivreda je posao ko i svaki drugi,zahtjeva kontinuirani red i nema tu-eh,ja sada ne bih.Zato sam ja uvijek ujutro kad bih se probudila držala još malo zatvorene oči,uživala u toplini kreveta,ležala mirno ko da sam mrtva,ni prstič ne bih pomakla nastoječi ne narušiti idilu jutarnjeg buđenja.Imala sam taj svoj ritual,godinama nepromijenjen-probudim se,ležim i uživam jedno pet minuta,onda sjednem u krevetu,spustim noge na pod,direktno u pauče kraj kreveta,otvorim oči,pogledam se u ogledalo-to je ogledalo ugrađeno u ormar sobnog namještaja-zatvorim oči,ustanem i krenem prema vratima.Tako bih zatvorenih očiju hodala svako jutro do kupaone,bio je to čisti užitak,očice još snene,još samo malo neka osjećaju kako kroz kapke prodire jutarnje svjetlo u duginim bojama,izmjenjuju se crvena,plava,zelena u nekakvim čudnim kombinacijamama, svakakve se boje pojavljuju i crna i bijela kada malo otvoriš oči a onda ih naglo zatvoriš,a jutarnje svjetlo se probija kroz veliki prozor u sobu.Bilo je tako i toga jutra.Toga jutra sam se probudila veoma rano.Bilo je ljeto,baš ljeto u punoj sezoni,ono srednje,vruće,najvručije kada su se dnevne temperature penjale u pustinjske visine i već si se u rano prijepodne morao skloniti u svježinu sjene ili hladovine zidova kuće.A mi smo morali toga dana nabrati u polju krumpire za tržnicu.Pa sam ja navila budilicu na pol četiri(vidi vraga,pol četiri,i baš sam u pol četiri počela pisati ovu priču,ha?),kako bih mužu spremila doručak,i kako bismo se do četiri spremili i već u svitanje bili na njivi i počeli sa poslom.Dok vrućina nije uzela maha posao mora biti završen.Ritual ustajanja je bio isti ko i tisuće puta do tada-probudim se,malo ležim zatvorenih očiju,sjednem,spustim noge u papuče,poged u ogledalo,zatvorim oči,ustanem i kerenm zatvorenih očiju do kupaone.Ništa novo,ništa drugačije, kao i uvijek do tada,koračala sam ja tako polako,bez žurbe,nogu pred nogu.Sve dok nisam začula jedno zvonko,glasno,ko da je iz topa puklo-treeeessssss.Uši mi je parao taj tres i pred zatvorenim mi je očima blijesnuo blijesak ko da je pukla atomska bomba,svjetlost se razlila svuda oko mene,ničega nije bilo osim te svjetlosti,a glava mi je nekako čudno bridjela,nije to bola bol,više ko neke vibracije,pomješano sve odjednom,i svjetlost i vibracije i treeessss je odzvanjalo istodobntvorila sam oči i prvo što sam primjetila je bio suprug kako se diže iz kreveta.Nešto je govorio,ali ja nisam mogla razumjeti šta,bilo je to valjda zbog velike daljine na kojoj se nalazio od mene.Čudno mi je to bilo,u krevetu je još bio,a krevet je u sobi,a on mi je tako daleko,ma bio je najmanje stotinjak metara od mene,i sad pruža ruke prema meni i ide prema meni,a,sada mu već i razabirem riječi,pita me jesam li dobro-pa kako je k vragu tako brzo došao do mene,maločas je bio tako daleko,evo me već uhvatio ispod pazuha i podiže me.Zašto me podiže?Pa ja sjedim na podu.A zašto sjedim na podu?Ništa mi nije bilo jasno,otkuda sam se odjednom našla na podu,maločas sam hodala,da,točno se sjećam,sigurno sam hodala,a zašto sam i kako sjela na pod,pojma nemam.Nestala je svjetlost oko mene,ni tres više nije odzvanjao u ušima,muž me pokušavao podiči,ali se moje tijelo pobunilo.Sve je počelo plivati oko mene,u glavi se nešto čudno događalo,na svaki pomak bilo kojega mojega dijela se javljala mučnina.Rekla sam mu da me pusti i ne dira.Malo ću odsjediti.Sjedila sam tako na podu i pomalo počela shvačati šta se dogodilo.Pa ja sam glavom udarila u rub vratiju.Inače su uvijek bila širom otvorena,ali ovaj puta su bila dopola zatvorena.I naletjela sam onako,pošteno,tresnula glavom,srušila se ko ona figura na kuglani,strefilo me ko da me grom pogodio.Bem ti sreću.I zatvorene oči.Ne znam koliko sam dugo sjedila na podu,vrijeme je za mene stalo,osjećala sam se kao Alica u zemlji čudesa,kao u bajci,kao da se sve oko mene dešavalo u kakvoj priči,a ja gledam sa strane i ne sudjelujem u tome.Podignuo me muž,odnio me do kreveta,leći nisam mogla jer sam isti čas počela plivati i lelujati ,pa me podbočio jastucima sa svih strana,jer ni sjediti baš nisam mogla ravno.Sjedla sam tako u krevetu ,meni se činili jedno pet minuta kada sam došla malo k sebi,ali kada sam pogledala na sat vidjela sam da su zapravo prošle dvije dobre ure.No,sada mi je već bilo puno bolje,samo mi je još uvijek plivalo i lelujalo u glavi kada bih se pomakla.Toga dana krumpire nismo brali.A od toga dana ja više nikada do kupaone nisam išla zatvorenih očiju.A i od toga dana točno znam kako izgleda lagani potres mozga.I vrata spavače su uvijek ili potpuno otvorena ili do kraja zatvorena.
Ima još jedna posljedica poluotvorenih vratiju osim laganog potresa mozga.Več slijedečeg dana tik uz rub oka,okomito,prema bradi oteklina je počela mijenjati boju.Od plave,pa crne,pa zelene,redom,onako kako to obično ide.I trajalo je to jedno dva tjedna.A ja sam svaki dan išla u dučan.Primjetila sam ja da me ljudi zagledaju.Pa mi se svi u selu znamo.I tako su počela prva pitanja.Što mi se to dogodilo.Pa sam ja lijepo,strpljivo objašnjavala.Jasno sam u očima slušatelja vidjela nevjericu.Vjerovalo mi se nije.Shvatila sam nakon nekog vremena u kom pravcu misli slušatelja idu,pogotovo po sažalnim pogledima i popratnim riječima ohrabranja i pokojim dobronamjernim savjetom.I onda sam od objašnjavanja odustala.Samo bih mirno rekla-prebio me muž,nasmiješila se,i okrenula.Tako.Kada lažeš,svi ti vjeruju.

 

[Bučo]

@johabice stvarno svaka cast na ulozenom trudu na pisanju price tak slikovito koda sam bio tamo kad se to dogodilo:icon_e_smile: a kad ce ju malo vedrije price ovo samo neke tuzne:=

 

[johabica]

Je Bučo,život ima dvije strane,nije sve samo lijepo.Budeš vidjel,pogotovo kad se oženiš.Nebudeš se samo smijal,budeš ponekada i jadan.:icon_rofl::icon_rofl::icon_rofl:

 

[Bučo]

Je Bučo,život ima dvije strane,nije sve samo lijepo.Budeš vidjel,pogotovo kad se oženiš.Nebudeš se samo smijal,budeš ponekada i jadan.:icon_rofl::icon_rofl::icon_rofl:

Morate me upoznat pa da vidite kakav sam ja ja lose stvari pokusavam zaboravit a dobre pamtim ja sam uvijek dobre volje i raspolozen za zezanciju dok me se ne naljuti i ne skoci mi tlak onda je gotovo mada pokusavam prije na neki normalan nacin rijesit ako neide kad poludim bolje da se svi maknu od mene sitan sam al jako:: al to je jako rijetko:icon_rofl::icon_rofl:

 

[DARIJUS]

e johabica, a tko je NARIKTAO vrata....giggle):?

 

[mali plavi]

svaka čast johabice na ovoj čitabi...ja sam baš čital dok si objavila post ujutro ...napola teksta sam zaspal nazad i skoro zakasnil na vlak ali onda sam poslije svejedno opet išel čitat jer je zanimljiv tekst..a za pisanje još jednom svaka čast:icon_thumright:

 

[ajkula]

Dobro johabice što nakon udara u vrata nisi postala osjetljiva na mrak i klaustrofobična,meni se jednom desio sličan slučaj sa padom sa specijalke još kao klinac,sigurno sam ležao 5 minuta na cesti,onako omamljen sam došao do trgovine kuda sam i išao,stari trgovac se umalo splašio od mog izgleda,odnio sam dio kože na desnoj strani lica,stukao čelo koje je nakon 2 dana bilo nijansa sive,malo plave i crna u tragovima,uglavnom največa je šteta bila što sam ležao nekih 4-5 dana a taman je završila škola,vidiš koji peh ,bolje da se desilo za vrijeme škole,uz to moje odmaranje nakon deset dana dana sam završio na slikanju glave i ramena radi kontrole,uf glava mi imala oblik Tež žarulje a ključna kost je imala sitno napuknuće koje doktor nije htio sanirati zato što nije bilo kritično,a bio sam klinac pa su se kosti razvijale i sredilo se samo od sebe,ah da da ne zaboravim ,jedan od značajnijih dana u mom životu koji se baš desio današnjim datumom je ono famozno DA u dobru i zlu ,a pošto sam još danas živ izgleda da sam uspio pregrmiti ovih prvih 15 ljet,:icon_anal::icon_anal::cool2::cool2:

 

[johabica]

@ E Bučo,ak budeš došel na sajam ,baš te budem potražila da te vidim.:icon_razz:

@Darijus,rekla sam mužu da si ga optužil.Veli da su optužbe lažne i da se čuvaš vrata.Poluotvorenih.:icon_madu::icon_madu::icon_madu:

@Mali plavi,primjetila sam ja da si bio budan.A kaj ti tak rano ustaješ?zar tako rano ideš u školu? Od kuda si ti to.Nisi valjda iz Kotoribe.Jesi? Bili smo u nedjelju u Kotoribi.

 

[johabica]

O Ajkula,pa sretna ti petnaesta godišnjica braka,vidiš koju je sreću imala tvoja supruga,ostao si živ i cijeli,a koje si sve muke prošao da bi mogao kleknuti pred nju i zamoliti njenu ruku.Baš je tvoja supruga sretnica,danas si joj sigurno poklonio nešto za godišnjicu,a sutra ćeš za osmi mart. Malo sam joj zavidna,i ja volim poklone.(Nisi valjda zaboravil,to ti je veliki grijeh-zaboraviti!!!):icon_hang::icon_hang::icon_hang:giggle):giggle):giggle):

 

[DARIJUS]

ma nisam ja optužil johabija...nedaj bože...
nego, jesu li vrata još na životu ili su pretrpjela nepopravljivu štetu?:

 

[Bučo]

@johabice ako ce sve bit po planu trebo bi bit na sajmu jedino nedaj Boze bolesti ili da nesto iskrsne neodgodivo!

 

[mali plavi]

@

@Mali plavi,primjetila sam ja da si bio budan.A kaj ti tak rano ustaješ?zar tako rano ideš u školu? Od kuda si ti to.Nisi valjda iz Kotoribe.Jesi? Bili smo u nedjelju u Kotoribi.

buđenje u 4:00 pa ustajem u 4:15 dok se razbudim i dok se spravim i 4;50 krečem na vlak koji kreče u 5:20...z vlakom poslije nestignem...nisam iz Kotoribe nego iz Donjeg Vidovca....

 

[johabica]

E Mali plavi,a mi ti bili u susjedstvu.Išli smo u Kotoribu naručiti dvije pletene košare za psa,znaš onaj što plete od šibe.Trebaju nam velike,135 cm dugačke,a takvih nema nigdje za kupiti.Neka naše pseto spava.Trebale bi biti i veće,bar 150,ali zauzimati će mi previše prostora u kući.
U Donjem Vidovcu smo stali u onom kafiču na kraju i popili kapučino.Uh koju konobaricu imate,mala plava,visoka,razbacana,uh! :icon_eyes:

@ darijus,kak uopće možeš nekaj takvoga pitati-vrata su ona negdašnja,kakva su se radila pred tridesetak godina,a ja meka,spužvasta i nježna.:icon_axe::icon_razz:
Znaš kaj,sad si mi stavil bubu u uho,ima tu još nekakvih nezgoda u kojima sam loše prošla,a kao su se slučajno dogodile.....A nagovara me se da u slučaju svoje prirodne ili neprirodne smrti svu svoju imovinu prepišem na nekoga.....Ha?Imam li razloga za razmišljanje?

@ Bučo,budemo se čuli bliže sajmu-upoznati tak finog dečka bu pravo zadovoljstvo.I ne samo to kaj sam rekla-i moj muž veli da si ti jedana fina dobrodušna osoba.hi):

 

[mali plavi]

e sad košare i plete puno njih u Kotoribi a konobarica je uhh:icon_pray:

 

[Bučo]

@johabice nemojte me tak puno hvalit da se ne pokvarimblush):

 

[johabica]

Nećeš,još je dosta hladno,no kada počnu ljetne vručine,možeš se ozbiljno zabrinuti.giggle):giggle):giggle):giggle):giggle):

 

[Bučo]

Nećeš,još je dosta hladno,no kada počnu ljetne vručine,možeš se ozbiljno zabrinuti.giggle):giggle):giggle):giggle):giggle):

Ja se nadam da necu ni onda::