-
Poštovani posjetitelju, za korištenje svih mogućnosti koje Poljoprivredni Forum omogućuje, predlažemo ti da se registriraš. Besplatno je i tvoja privatnost je potpuno zaštićena. Registracija ti omogućuje pristup svim kategorijama i temama, mogućnost pristupa privicima u postovima (slike, video, tutorijali, uputstva itd), pristup malom oglasniku, direktnu komunikaciju s članovima putem privatnih poruka, automatsko praćenje tema od interesa i još mnogo toga. Veselimo se tvojoj prijavi! ❤️
Dogodovštine iz naših života
- Temu pokrenuo JOHABI
- Datum prvog posta
Bučo
Aktivni član
- Tu od
- 9 Ruj 2012
- Poruka
- 2,999
Nemoj samo u zamrzivac vec mi je dosta zime za ovu godinu:icon_rofl::icon_rofl:
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Hajde da se vratim malo unatrag petnaestak godina,u vrijeme kada smo imali onaj mali lijepi reno TD, crvenu peticu,mali tenkič,autič koji je deset godina gutao kilometre bez da si stavio gedoru na njega.Šta je sada smiješno,u ono vrijeme smo za novce koje smo dali za njega mogli kupiti golf,ali nije nam padalo na pamet,ovaj je limenko bio toliko cakan za ono vrijeme da nisi mogao pogled odvojiti od njega.Svi su rekli-to je ženski auto,pa šta, ja sam žensko,a mome je suprugu bilo lijepo sve što je lijepo bilo meni-ima čovjek ukusa,kaj da velim-pa je odluka pala-uzeli paru iz banke,platili i dovezli kući.I kao što sam već rekla-deset mu godina davali samo naftu i filtere,tu i tamo ga šamponirali,kupali,kako se samo crvena boja presijavala na jutarnjem suncu onako izglancana,ma da ga samo gledaš,a ne da se vozikaš u njemu.A vozikalo se posvuda-vozikalo se do dučana,iako nema ni petsto metara do njega od kuće,(čudo jedno kako čovjeku neke navike ostanu cijeloga života,umeđuvremenu smo promjenili još dva auta,ali je navika vožnje do dučana ostala do dana današnjega) vozikalo se u grad,obilazila rodbina,a vozikalo se i na duge staze,recimo do Zagreba,a bio je taj i u Splitu i Omišu,obišao je taj i put od kuće prema Rijeci pa se preko Senja i Gospića vraćao kući(ma koju smo to rutu imali,kuda smo mi lutali ni sama više ne znam-znam samo da smo sjeli ujutro u auto,otišli do Rijeke,popili kapučino i nastvili uz obalu,jadnostavno smo se vozili i došli kući nešto iza ponoći-ludi ljudi,bez cilja,bez posla,ujutro se probudiš i padne ti na pamet da ideš.E figu,nije to bilo prije petnaestak godina nego prije dvanaest-svi se odselili,ostali smo sami u kući,pa smo mogli što smo htjeli.Da,i plastenike još nismo imali.Je,zato smo i mogli raditi gluposti.Ma svašta smo mi još prošli se tim autičem,i u Sloveniji je bio i u Austriji,ma je,i u Italiji,ma svijetski auto,juri,gura kud god okreneš volan,ide.....Pa stane.Stao jadan nakon deset godina. Prvi put.Nije stao odjedanput.Malo počeo kašljucati,pa mu bilo bolje,pa opet,tako to trajalo jedno vrijeme pa smo ga odveli stričeku mehaničaru.Koji ga priključio na nekakav aparat,pa verglao,verglao, verglao,a jadnik zavija,klokoče,ali ne pali.A je ga namučio,kašljucalo je naše malo crveno čudo dok mome mužu nije puklo,poslao majstora u vražju mater,pokupio našeg mezimca,odveo drugom majstoru koji mu promjenio bošpumpu. I opet je živnuo.I jurio dalje.Ali ne zadug
pet došla neka boljka,opet striček doktor za autiče.I tak je to počelo.I stalo nije.Tek što izlječiš jednu boljku već ispod haube virka druga,neko čudno vrzino kolo se počelo okretati,svaki čas nešto,i tako se mi vrtjeli u krug sve do jedne kobne nedjelje kada smo rano ujutro sjeli u naš reno turbo dizel peticu i zaputili se put Zagreba,metropole naše,centar svih kulturnih zbivanja-Je da nam nije na pameti bila kultura i kulturno uzdizanje,seljaci smo mi,ucrtani plan puta je bio Zelena tržnica,mjesto koje nam je osiguravalo životnu egzistenciju i na kojemu je bilo parkiran onaj naš mercedes 22-44 natovaren sa petnaest tona krumpira koje je trebalo prodati .Sistem je bio takav da se roba odvezla,a pošto toliku količinu nije bilo moguće prodati u jednom danu,navečer se otišlo sa nekim kući,a onda se svako jutro malim autom išlo na tržnicu raditi.Sve dok se nije kamion ispraznio,a onda bi zadnjeg dana muž kući vozio kamion,a ja mali auto.Našu peticu.E tako je bilo i taj puta.Bili na tržnici parkirani i kamion i kombi,onaj što mi ga lupio šleper,ne,to je već bio drugi,koji smo kupili nakon spljoštenog,malo mi se pobrkalo u sjećanju,a mi krenuli od kuće put tržnice našom malom ljepoticom,hm,u današnje vrijeme taj autič izgleda zapravo dosta jadno-vozili se fino,gutala mala kilometre ko ja Bali čokoladu, nikakvih naznaka bilo kakvih problema nije bilo,sve dok na semaforu na rubu metropole,tamo gdje je sada Lesnina nije stala..Jednostavno zašutjela,umirila se,i progovorila više nije.Mogao si ti okretati ključ u bravi kolko ti srce želi,ali glasa davala nije.Ni da bekne.Veli muž,obzirom da je to bio ni sama više ne znam koji po redu kvar u tekučoj godini kojoj je još puno trebalo do kraja-ovo je sada gotovo,zaribao motor.Mir i pokoj duši.I našem ljubimcu.Od kojega nam se već pomalo počela dizati kosa na glavi.I raditi živci. Izašli mi van,kolona se začas stvorila iza nas,ljudi nervozni,jedni trube,jedni psuju,interesantno je to kako svima padnu na pamet u takvoj situaciji svakakve mogučnosti izražavanja nezadovoljstva,ali nikome na pamet ne padne izaći iz udobnosti svoga sjedala i priupitati treba li pomoći.A pomoći je trebalo.Trebalo je jadnika jadnog odgurati sa semafora u sigurnost mirnog kutka ispod krošnja onog ogromnog drveća gdje prometa nije bilo i gdje je u miru mogao dočekati naš popodnevni povratak sa tržnice i sajlu i kombi koji će ga vratiti kući.Dogovor je bio ovakav-ja vozim kombi,muž vozi peticu,ne vozimo više od šezdeset obzirom da kontakta nema i da je put dug sto kilometara.Naravno,ne po autoputu nego po staroj cesti.I krenuli smi.Išlo je to dobro,Ma dobro,ispočetka sam svaki čas virila u retrovizor i pratila što se iza mene događa,do Izlaza iz Sesveta je promet bio gust,svaki je čas trebalo stati,usporavati,ubrzavati,a suprug je jedinu mogučnost kočenja imao ručnom kočnicom.Ali,odradili smo mi to majstorski.A što drugo očekivati od vozačice koja ima "C" kategoruju(ovo je sada malo hvalisanja,šta ćeš,na neke poroke nisam imuna),a moram pohvaliti i supruga,on ima,kaj ono ima s čim se vozi prikolica,jel E ili D?Mislim da je D za autobuse,ili obratno,sada baš neću viriti u vozačku da provjerim,ali shvatilo se ,jel,da je dvoje profesionalaca-oh,kako to prepotentno zvuči,profesionalci-bilo iza dva volana u nizu i da je uspješno odradilo pola puta do kuće.Onda smo malo kiksnuli,a nakon toga do kuće problema više nije bilo.A taj kiks je tekao nekako ovako-šta nekako-pamtim ja to jako dobro,sjećam se i najsitnijeg detalja kako je to bilo,a bilo je ovako-vozila ja taj kombi,iza mene na par metara dugoj čeličnoj sajli bila petica,cesta relativno pusta,vožnja mirna,jednolična,pa sam ja malo dodala gas.Malo.Prešla sa onih pedeset na dogovorenih maksimalnih šezdeset(to je u ono vrijeme još bila dozvoljena brzina po naseljenom mjestu).I vozila tako i gledala čas u retrovizor,čas ispred sebe.Vještina je to,ha,vidjeti i iza i ispred sebe istodobno šta se događa,pa sam stoga i primjetila tamo daleko naprijed kako sa lijeve strane ceste jeda čovijek izlazi iz dučana,sjeda u auto,pali ga i čeka.Normalno da je čekao,jer morao je doći na cestu,a ja sam na cesti već bila,svakom sekundom sve bliže njemu i morao me propustiti da prođem prije nego se uključi u promet.Sve je bilo u redu.Do trenutka dok mu se nisam približila na nekih tridesetak metara,brzinom od šezdeset na sat.U tom je trenutku on poletio,naglo,izletio preko ceste na moju stranu,tik ispred mene,i ja sam morala naglo prikočiti.Da nisam,bila bih ga udarila ili u bok,ili u desnu guzu.Nisam.Jer sam kočila.Ali je zato moj muž udario mene.Naša je petica zagrlila našeg Iveco turbo deilija,a od žara zagrljaja se Ivecu iskrivila stražnja stepenica,a petici se zatvorile okice,kaj zatvorile,otvorile,rasprsle,razletjele se,stakalca bila na sve strane,pukla curi maska,izbečila se ko jezik kod otorinolaringologa.Stali smo na cesti,izašli van i započeli-šta smo započeli-svađu smo započeli,teške su riječi pale,spominjali su se svakakvi epiteti,ocjenjivale su se vozačke sposobnosti ženskog djela vozačkog tima,u trenu je dvoje kompanjona postalo dvoje protivnika,jedan sudac, jedan okrivljenik,okrivljavalo se i branilo se svim mogućim i dostupnim argumentima,nitko uzmicao nije.Incident je kulminirao izjavom o nepažnji i lošoj prosudbi vozačice,našto su riječi naglo prestale(za one koji ne znaju što znači kada prestane verbalna diskusija u vozačkom tandemu,pojašnjenje-to je otkazivanje poslušnosti i prestanak svih aktivnosti ženske populacije tandema;a to onda za sobom povlači nove probleme-kombi bez vozačice dalje ne može.Vozačica bez kombija može.Može recimo stati na onu autobusnu stanicu u blizini,sačekati autobus,kupiti kartu i stići kući.No,kaj,nisam kupila kartu.Prošla je bura,primirile se strasti,smirile tenzije,razum je pobjedio.Je da smo se još gledali poprijeko,je da bi izrazi lica još bili mogli preplašiti malu djecu,ali dogovor je postignut,primirje je ugovoreno,i polako smo krenuli dalje.Sunce mu žarko,do kuće smo došli bez greške.Nakon što smo slupali dva vozila.Čudo je to kako sa cijelim vozilima ne možeš proći bez incidenta,a kada voziš slupana,ne dogodi se ništa.Bem ti logiku.
pet došla neka boljka,opet striček doktor za autiče.I tak je to počelo.I stalo nije.Tek što izlječiš jednu boljku već ispod haube virka druga,neko čudno vrzino kolo se počelo okretati,svaki čas nešto,i tako se mi vrtjeli u krug sve do jedne kobne nedjelje kada smo rano ujutro sjeli u naš reno turbo dizel peticu i zaputili se put Zagreba,metropole naše,centar svih kulturnih zbivanja-Je da nam nije na pameti bila kultura i kulturno uzdizanje,seljaci smo mi,ucrtani plan puta je bio Zelena tržnica,mjesto koje nam je osiguravalo životnu egzistenciju i na kojemu je bilo parkiran onaj naš mercedes 22-44 natovaren sa petnaest tona krumpira koje je trebalo prodati .Sistem je bio takav da se roba odvezla,a pošto toliku količinu nije bilo moguće prodati u jednom danu,navečer se otišlo sa nekim kući,a onda se svako jutro malim autom išlo na tržnicu raditi.Sve dok se nije kamion ispraznio,a onda bi zadnjeg dana muž kući vozio kamion,a ja mali auto.Našu peticu.E tako je bilo i taj puta.Bili na tržnici parkirani i kamion i kombi,onaj što mi ga lupio šleper,ne,to je već bio drugi,koji smo kupili nakon spljoštenog,malo mi se pobrkalo u sjećanju,a mi krenuli od kuće put tržnice našom malom ljepoticom,hm,u današnje vrijeme taj autič izgleda zapravo dosta jadno-vozili se fino,gutala mala kilometre ko ja Bali čokoladu, nikakvih naznaka bilo kakvih problema nije bilo,sve dok na semaforu na rubu metropole,tamo gdje je sada Lesnina nije stala..Jednostavno zašutjela,umirila se,i progovorila više nije.Mogao si ti okretati ključ u bravi kolko ti srce želi,ali glasa davala nije.Ni da bekne.Veli muž,obzirom da je to bio ni sama više ne znam koji po redu kvar u tekučoj godini kojoj je još puno trebalo do kraja-ovo je sada gotovo,zaribao motor.Mir i pokoj duši.I našem ljubimcu.Od kojega nam se već pomalo počela dizati kosa na glavi.I raditi živci. Izašli mi van,kolona se začas stvorila iza nas,ljudi nervozni,jedni trube,jedni psuju,interesantno je to kako svima padnu na pamet u takvoj situaciji svakakve mogučnosti izražavanja nezadovoljstva,ali nikome na pamet ne padne izaći iz udobnosti svoga sjedala i priupitati treba li pomoći.A pomoći je trebalo.Trebalo je jadnika jadnog odgurati sa semafora u sigurnost mirnog kutka ispod krošnja onog ogromnog drveća gdje prometa nije bilo i gdje je u miru mogao dočekati naš popodnevni povratak sa tržnice i sajlu i kombi koji će ga vratiti kući.Dogovor je bio ovakav-ja vozim kombi,muž vozi peticu,ne vozimo više od šezdeset obzirom da kontakta nema i da je put dug sto kilometara.Naravno,ne po autoputu nego po staroj cesti.I krenuli smi.Išlo je to dobro,Ma dobro,ispočetka sam svaki čas virila u retrovizor i pratila što se iza mene događa,do Izlaza iz Sesveta je promet bio gust,svaki je čas trebalo stati,usporavati,ubrzavati,a suprug je jedinu mogučnost kočenja imao ručnom kočnicom.Ali,odradili smo mi to majstorski.A što drugo očekivati od vozačice koja ima "C" kategoruju(ovo je sada malo hvalisanja,šta ćeš,na neke poroke nisam imuna),a moram pohvaliti i supruga,on ima,kaj ono ima s čim se vozi prikolica,jel E ili D?Mislim da je D za autobuse,ili obratno,sada baš neću viriti u vozačku da provjerim,ali shvatilo se ,jel,da je dvoje profesionalaca-oh,kako to prepotentno zvuči,profesionalci-bilo iza dva volana u nizu i da je uspješno odradilo pola puta do kuće.Onda smo malo kiksnuli,a nakon toga do kuće problema više nije bilo.A taj kiks je tekao nekako ovako-šta nekako-pamtim ja to jako dobro,sjećam se i najsitnijeg detalja kako je to bilo,a bilo je ovako-vozila ja taj kombi,iza mene na par metara dugoj čeličnoj sajli bila petica,cesta relativno pusta,vožnja mirna,jednolična,pa sam ja malo dodala gas.Malo.Prešla sa onih pedeset na dogovorenih maksimalnih šezdeset(to je u ono vrijeme još bila dozvoljena brzina po naseljenom mjestu).I vozila tako i gledala čas u retrovizor,čas ispred sebe.Vještina je to,ha,vidjeti i iza i ispred sebe istodobno šta se događa,pa sam stoga i primjetila tamo daleko naprijed kako sa lijeve strane ceste jeda čovijek izlazi iz dučana,sjeda u auto,pali ga i čeka.Normalno da je čekao,jer morao je doći na cestu,a ja sam na cesti već bila,svakom sekundom sve bliže njemu i morao me propustiti da prođem prije nego se uključi u promet.Sve je bilo u redu.Do trenutka dok mu se nisam približila na nekih tridesetak metara,brzinom od šezdeset na sat.U tom je trenutku on poletio,naglo,izletio preko ceste na moju stranu,tik ispred mene,i ja sam morala naglo prikočiti.Da nisam,bila bih ga udarila ili u bok,ili u desnu guzu.Nisam.Jer sam kočila.Ali je zato moj muž udario mene.Naša je petica zagrlila našeg Iveco turbo deilija,a od žara zagrljaja se Ivecu iskrivila stražnja stepenica,a petici se zatvorile okice,kaj zatvorile,otvorile,rasprsle,razletjele se,stakalca bila na sve strane,pukla curi maska,izbečila se ko jezik kod otorinolaringologa.Stali smo na cesti,izašli van i započeli-šta smo započeli-svađu smo započeli,teške su riječi pale,spominjali su se svakakvi epiteti,ocjenjivale su se vozačke sposobnosti ženskog djela vozačkog tima,u trenu je dvoje kompanjona postalo dvoje protivnika,jedan sudac, jedan okrivljenik,okrivljavalo se i branilo se svim mogućim i dostupnim argumentima,nitko uzmicao nije.Incident je kulminirao izjavom o nepažnji i lošoj prosudbi vozačice,našto su riječi naglo prestale(za one koji ne znaju što znači kada prestane verbalna diskusija u vozačkom tandemu,pojašnjenje-to je otkazivanje poslušnosti i prestanak svih aktivnosti ženske populacije tandema;a to onda za sobom povlači nove probleme-kombi bez vozačice dalje ne može.Vozačica bez kombija može.Može recimo stati na onu autobusnu stanicu u blizini,sačekati autobus,kupiti kartu i stići kući.No,kaj,nisam kupila kartu.Prošla je bura,primirile se strasti,smirile tenzije,razum je pobjedio.Je da smo se još gledali poprijeko,je da bi izrazi lica još bili mogli preplašiti malu djecu,ali dogovor je postignut,primirje je ugovoreno,i polako smo krenuli dalje.Sunce mu žarko,do kuće smo došli bez greške.Nakon što smo slupali dva vozila.Čudo je to kako sa cijelim vozilima ne možeš proći bez incidenta,a kada voziš slupana,ne dogodi se ništa.Bem ti logiku.
mali plavi
Aktivni član
- Tu od
- 24 Srp 2012
- Poruka
- 1,541
i tako je reno petica otišao u vječni počinak sa zaribanim motorom i razbitim nosom i okicama:icon_e_confused: ili ste ga možda popravili??
ipak nije lako priječi tak dugi but bez ikakvih imcidenata...
a priča je odličnaclap):clap):clap):
ipak nije lako priječi tak dugi but bez ikakvih imcidenata...
a priča je odlična
clap):clap):clap):i ja cim sredim svoj auto nadje se budala da ga makar okrzne na parkingu. nemoze biti citav pa radi sta hoces. posto sad vecinom polovnjake uzimam ako i ima neko ostecenje ostavim ga namerno radi uroka sto rekli. srecan sam opet po tom pitanju jer sa 700000km za volanom nisam imao dosad saobracajku ali bilo je situacija da sam kocio i ocima sto rekli. beograd mi je najgori to ti je grad kaubojske voznje pogotovu su bezobrazni taksisti koji se cesto ubacuju namerno tik ispred da ih udaris u gepek. vecinom trula vozila i losa i tako resavaju totalnom stetom kako doci do boljeg vozila. nebih ni to znao da nisam radio kao auto limar i mehanicar u servisu u BG. sad kad su zakon promenuli i rigoroznije kazne vec je dosta drugacije ali opet ima sporadicnih incidenata. sto se tice slepanja cesto sam to radio posto se bavim popravkama i zivim od toga pa sam jos davno napravio stanglu iz dva dela za slepanje i onda nema problema. i dan danas je u kolima samo fabricka sa atestom . to je spas kad vec dodje do takve situacije da se nekom pomogne a uvek sam pomagao ljudima u nevolji. sta cu kad sam takav a i meni se moze desiti ipak su to stara vozila a valjda i ako mi se desi nace se neka dusa da mi izedje u susret. i ja volim renoe i sad ga vozim reno19 a skoro sam rasturio u delove predasnji reno 11.to mi je najlepsi i najudobniji auto od starih modela a nije se znao pokvariti.
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
@Mali plavi,je, popravio se auto,ali,kaj da reknem,bolje da nije.Uzrokovao je taj još jednu bračnu svađu popračenu dramatičnim dijalogom dvoje inače složnih i miroljubivih supužnika,ali o tome za koji dan.
@Vica,renoi su auti koji idu i idu,i nema da ih pipaš,samo toči i vozi,ali ovaj naš,kada se počeo izmotavati,nije znao prestati.Tolko nas je naljutio da smo ga nakon drugog bračnog sučeljavanja(iako moram priznati da nije on bio kriv) prodali.Ma njega je zapravo presaldal onaj cijenjeni majstor što ga je jedno cijelo prijepodne priključio na struju i verglao tako dugo dok mu nije uzeo dušu.Veli muž-od četiri sata što je bio kod njega tri i pol ga je verglao i nije mu nije bilo jasno zašto neće upaliti.
Drugome je bilo jasno za minutu nako što ga je pogledao,a čovjek bio amater,i radio onako,na crno.Ali,nakon toga se kvarovi redali ko na tekučoj traci,pa smo mi to lijepo nakon druge bračne epizode dali u lokalne novine,prodali i kupili jedan vento.
@Vica,renoi su auti koji idu i idu,i nema da ih pipaš,samo toči i vozi,ali ovaj naš,kada se počeo izmotavati,nije znao prestati.Tolko nas je naljutio da smo ga nakon drugog bračnog sučeljavanja(iako moram priznati da nije on bio kriv) prodali.Ma njega je zapravo presaldal onaj cijenjeni majstor što ga je jedno cijelo prijepodne priključio na struju i verglao tako dugo dok mu nije uzeo dušu.Veli muž-od četiri sata što je bio kod njega tri i pol ga je verglao i nije mu nije bilo jasno zašto neće upaliti.
Drugome je bilo jasno za minutu nako što ga je pogledao,a čovjek bio amater,i radio onako,na crno.Ali,nakon toga se kvarovi redali ko na tekučoj traci,pa smo mi to lijepo nakon druge bračne epizode dali u lokalne novine,prodali i kupili jedan vento.
kako da neidu. moja 19 -ka gazi vise od pola miliona sigurno jer joj je vracan sat. kod mene je preko 50000 presla za dve godine da kazem bez ikakvih problema. i jos ce ko zna koliko dok neode u topionicu ali nece jos dugo jel je potpuno zdrava. a samo joj je 26 god. to su jako zahvalni auti kao i mnogi drugi. samo imaju opasnu manu. toliko su tihi i udobni pa se hoce zaspati u njima pa nocu samo grickam nesto ako sam sam.ali spram golfa sa njim sam se odmorio
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Prodali smo mi i Vento,ali zašto,kaj da velim,dublji su tu razlozi od udobnosti ili neudobnosti auta ili bilo čega drugoga.Razlog potiče zapravo još iz doba petice,i tako je sve pomalo već godinama vuklo prema ovome što sada imamo,jednu Kiu sportage-kaj,to nije bila moja želja,suprug je to isforsiral a između ostalih mi je prezentirao i ovaj argument koji ću sada objasniti.Prije nego počnem moram još reći da i danas žalim za kunama koje smo dali za nju i da ja,da se mene pitalo nikada ne bih te pare dala za auto,pogotovo jer me se i prevarilo,jer mi se prezentirala jedna cijena,a onda je ta kod kuće mi predočena u auto salonu naglo skočila za pedeset tisuća kuna.Tamo me se bilo sram još jednom posvađati pred ljudima,a bila bi to sedma svađa po redu da jesam(ali su grdi pogledi pali međusobno)Bem ti razne pakete i dodatke,nasanjču te ko bezubu bebu-tek što progutaš jednu cijenu,onda saznaš da je to samo za kostur,a onda uz to ide još ovo pa ono ako hoćeš da taj auto kako-tako izgleda.
E,ovako-naš je prvi auto bio jedna zastava 101 davne 77 prošloga stoljeća.Nova.Pa smo je prodali pa kupili onu krasnu crvenu peticu TD,reno-tenkič,isto novi koji je deset godina išao ko metak.Jedanaestu smo ga prodali.Pa smo kupili jedan četiri godine star vento,kojega je sin nakon par godina posvojio(kako to lijepo zvuči posvojio,ako reknem da smo mu ga poklonili,ne zvuči mi tako lijepo),a mi smo sebi kupili jedan petogodišnji isto vento kojega smo eto imali do prošloga ljeta.U svima sam se ja vozila dobro,i svi su oni meni bili dobri,nisam ja nešto izbirljiva,uvijek mi je bilo važno da auto ima četiri kotača i da se sva četiri okreću.Svijesno.Podsvjesno je valjda bilo nešto drugačije.
Kao što sam već rekla,počelo je sa peticom.Otišla sam jednoga dana u kćerkinu školu raspitati se o njenim radnim rezultatima,i vračajući se prema svome autu na parkingu izvadila kluč iz đepa,prišla autu,stavila ključ u bravu i okrenula.Nije se okrenuti htio.Pa sam ga izvadila,pa probala još jednom.Opet nije išlo.Pa sam probala opet.Ništa.E,onda sam ključ izvadila iz brave,šakom lupila po bravi par puta,nogom u kotač dva puta,uhvatila kvaku opet i počela ju drmati.Onda sam pogledala prema volanu.Za volanom je sjedio neki čovjek.I zaprepašteno me gledao.Pa sam zaprepašteno gledala i ja njega.Prvo zato jer mi nije bilo jasno šta on radi u mojem autu.A onda zato što sam primjetila da to zapravo nije moj auto.Nije nikako mogao biti moj,jer je to bio jedan crni mercedes,a moja mala crvena petica je bila četiri mjesta dalje.Eh,da napišem što mi je rekao? Nema šanse.Nije za javnost.Onakav izbor riječi je trebalo preživjeti.
Drugi slučaj je bio ist kao i prvi,okolnosti su bile malo drugačije,vračala sam se iz dučana,kiša je pomalo sipila,i ovaj puta nisam otključavala mercedes,bila je klasa niže,e sad se baš ne sjećam šta je bilo,,ali znam da je bio neki dobar,ali ne na cijeni ko mercedes.Otključavala sam ja još par puta kada smo već imali vento,nekada bi bili ljudi za volanom,nekada ne,bilo bi predugo da o svakome posebno govorim,pa ću još samo reći zadnji slučaj.Bilo je to prošle godine,par mjeseci prije nego je moj suprug kupio ovu Kiu.Otišla sam u grad,u Gramu,nešto sam trebala kupiti,i kupila sam,a onda sam požurila prema autu jer mi se žurilo kući.Došla sam do auta,stavila ključ u bravu,sad,ne sjećam se jesam li ključ okrenula u vratima ili nisam,ja to sve već godinama radim automatski,bez razmišljanja,znam da sam ga iz vratiju izvadila,otvorila vrata i sjela za volan.Onda sam ključ stavila u bravu.U trenutku dok sam ga stavljala nešto mi je postalo čudno.Sve se oko mene plavilo,zapravo ne plavilo,primjetila sam nekakav lila odsjaj,nakako je na ljubičasto vuklo i ništa mi nije bilo jasno.Takva atmosfera u mome autu još nikada nije bila.Ko neka sunčana rapsodija.Onda sam se ogledala oko sebe.Sve je u autu bilo isto kao i uvijek,samo su presvlake bile ljubičaste.Ne crne.Kako se najednom crno moglo pretvoriti u ljubičasto.Malo sam bolje pogledala oko sebe i primjetila metar ispred parkiran jedan vento.Crn. Baš takav kao moj.Moj.To i jeste bio zaista moj.Sa crnim presvlakama na sicevima.Kojom sam ja brzinom izvukla ključ iz volana i izašla iz tuđega auta,da postoji kakvo natjecane u tome osvojila bih zlatnu medalju.Šta zlatnu,dijamantnu.Prvo mi je palo na pamet,naiđe li vlasnik auta i vidi me u njemu optužiti će me da sam ga htjela ukrasti.Koja bi to vijest bila u našim lokalnim novinama u crnoj kronici-bem ti život.
Eto,tako je završila moja karijera otključavanja tuđih automobila.Nije mi bilo lako.Trebalo je preživjeti komentare i poglede,iako moram priznati da sam sa vremenom već oguglala,pa bih samo sebi u mislima rekla-pa zar opet?-isto onako kako je meni jednog ljeta na moru,kada sam plivala sa perajama(bez peraja tonem ko kamena sjekira)rekao jedan čovjek kada sam se peti puta u istom satu zaljetjela u njega plivajuči leđno,i svaki mu se puta ispričavala riječima "ispričavam se"-Nakon petog puta mi je samo rekao-pa zar opet?
Evo,uskoro bude godina dana otkako moj muž kupio Kiu,ta ima onaj elektronski ključ pa više nemam mogučnosti otključavati tuđe aute.Sada sam sigurna da ću uvijek sijesti u svoj,dobar je to auto iako za moj ukus preskup,a ima i jednu tešku manu.Nema rezervnog kotača,Pa ako mi se negdje probuši guma,kako ja stojim sa tehnikom i snalažljivošću,jedino što će mi preostati biti će sjesti uz cestu u grabu i čekati pomoć.
E,ovako-naš je prvi auto bio jedna zastava 101 davne 77 prošloga stoljeća.Nova.Pa smo je prodali pa kupili onu krasnu crvenu peticu TD,reno-tenkič,isto novi koji je deset godina išao ko metak.Jedanaestu smo ga prodali.Pa smo kupili jedan četiri godine star vento,kojega je sin nakon par godina posvojio(kako to lijepo zvuči posvojio,ako reknem da smo mu ga poklonili,ne zvuči mi tako lijepo),a mi smo sebi kupili jedan petogodišnji isto vento kojega smo eto imali do prošloga ljeta.U svima sam se ja vozila dobro,i svi su oni meni bili dobri,nisam ja nešto izbirljiva,uvijek mi je bilo važno da auto ima četiri kotača i da se sva četiri okreću.Svijesno.Podsvjesno je valjda bilo nešto drugačije.
Kao što sam već rekla,počelo je sa peticom.Otišla sam jednoga dana u kćerkinu školu raspitati se o njenim radnim rezultatima,i vračajući se prema svome autu na parkingu izvadila kluč iz đepa,prišla autu,stavila ključ u bravu i okrenula.Nije se okrenuti htio.Pa sam ga izvadila,pa probala još jednom.Opet nije išlo.Pa sam probala opet.Ništa.E,onda sam ključ izvadila iz brave,šakom lupila po bravi par puta,nogom u kotač dva puta,uhvatila kvaku opet i počela ju drmati.Onda sam pogledala prema volanu.Za volanom je sjedio neki čovjek.I zaprepašteno me gledao.Pa sam zaprepašteno gledala i ja njega.Prvo zato jer mi nije bilo jasno šta on radi u mojem autu.A onda zato što sam primjetila da to zapravo nije moj auto.Nije nikako mogao biti moj,jer je to bio jedan crni mercedes,a moja mala crvena petica je bila četiri mjesta dalje.Eh,da napišem što mi je rekao? Nema šanse.Nije za javnost.Onakav izbor riječi je trebalo preživjeti.
Drugi slučaj je bio ist kao i prvi,okolnosti su bile malo drugačije,vračala sam se iz dučana,kiša je pomalo sipila,i ovaj puta nisam otključavala mercedes,bila je klasa niže,e sad se baš ne sjećam šta je bilo,,ali znam da je bio neki dobar,ali ne na cijeni ko mercedes.Otključavala sam ja još par puta kada smo već imali vento,nekada bi bili ljudi za volanom,nekada ne,bilo bi predugo da o svakome posebno govorim,pa ću još samo reći zadnji slučaj.Bilo je to prošle godine,par mjeseci prije nego je moj suprug kupio ovu Kiu.Otišla sam u grad,u Gramu,nešto sam trebala kupiti,i kupila sam,a onda sam požurila prema autu jer mi se žurilo kući.Došla sam do auta,stavila ključ u bravu,sad,ne sjećam se jesam li ključ okrenula u vratima ili nisam,ja to sve već godinama radim automatski,bez razmišljanja,znam da sam ga iz vratiju izvadila,otvorila vrata i sjela za volan.Onda sam ključ stavila u bravu.U trenutku dok sam ga stavljala nešto mi je postalo čudno.Sve se oko mene plavilo,zapravo ne plavilo,primjetila sam nekakav lila odsjaj,nakako je na ljubičasto vuklo i ništa mi nije bilo jasno.Takva atmosfera u mome autu još nikada nije bila.Ko neka sunčana rapsodija.Onda sam se ogledala oko sebe.Sve je u autu bilo isto kao i uvijek,samo su presvlake bile ljubičaste.Ne crne.Kako se najednom crno moglo pretvoriti u ljubičasto.Malo sam bolje pogledala oko sebe i primjetila metar ispred parkiran jedan vento.Crn. Baš takav kao moj.Moj.To i jeste bio zaista moj.Sa crnim presvlakama na sicevima.Kojom sam ja brzinom izvukla ključ iz volana i izašla iz tuđega auta,da postoji kakvo natjecane u tome osvojila bih zlatnu medalju.Šta zlatnu,dijamantnu.Prvo mi je palo na pamet,naiđe li vlasnik auta i vidi me u njemu optužiti će me da sam ga htjela ukrasti.Koja bi to vijest bila u našim lokalnim novinama u crnoj kronici-bem ti život.
Eto,tako je završila moja karijera otključavanja tuđih automobila.Nije mi bilo lako.Trebalo je preživjeti komentare i poglede,iako moram priznati da sam sa vremenom već oguglala,pa bih samo sebi u mislima rekla-pa zar opet?-isto onako kako je meni jednog ljeta na moru,kada sam plivala sa perajama(bez peraja tonem ko kamena sjekira)rekao jedan čovjek kada sam se peti puta u istom satu zaljetjela u njega plivajuči leđno,i svaki mu se puta ispričavala riječima "ispričavam se"-Nakon petog puta mi je samo rekao-pa zar opet?
Evo,uskoro bude godina dana otkako moj muž kupio Kiu,ta ima onaj elektronski ključ pa više nemam mogučnosti otključavati tuđe aute.Sada sam sigurna da ću uvijek sijesti u svoj,dobar je to auto iako za moj ukus preskup,a ima i jednu tešku manu.Nema rezervnog kotača,Pa ako mi se negdje probuši guma,kako ja stojim sa tehnikom i snalažljivošću,jedino što će mi preostati biti će sjesti uz cestu u grabu i čekati pomoć.
ajkula
Dobro znana faca
- Tu od
- 1 Lip 2011
- Poruka
- 3,192
johabice zato ste trebali kupiti ladu nivu,malo jači čekić ,komad drvene grede i kanister goriva za rezervu i to je to,a kia je dobar autić pa ne daju bez veze garanciju 150 000km,kad smo kod auta ,nikad nisam imao nešto novo i nabrijano ali sam se uvijek dovezao sa njima do kuće,još u doba mladosti tamo 90 tih imao sam malog Fiata ritma i natrpalo se u njega 6 cura i moja malenkost,i normalno da skratimo put idemo makadamom .između Suhe katalene i Kozarevca bio je loš put i ljepo sam karterom odnio uzvišenje na putu,dobro što je bilo poznanika u Ruži pa se dolilo prije puta nazad delta a drugi dan je palo varenje kartera,ta škola me naučila da sam odmah skidao alu felge i nikad više vozio više od 5 osoba
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Da,imamo garanciju sedam godina,osim na elektroniku,ali ko što kažeš,važno je da auto ide,kakav je da je.Ono što sam ja devedesetih vidjela na svoje oči ne bi čovjek povjerovao-prodavala sam na Trešnjevci u Zg krumpire,došla dva malo pripita tipa sa fićekom bez zadnijh sjedala.kupili su 330 kila krumpira,jedanaest vreća po trideset kila od mene,sve to potrpali u auto,čini mi se da je imao i prtljažnik,i još su oni sjeli unutra i otpeljali se.To je trebalo vidjeti,na sve strane su virile vreće, fiček se skoro nije ni vidio,ali je išao.
DARIJUS
Iskusan lik
- Tu od
- 9 Stu 2011
- Poruka
- 6,674
ja sam vozil 350 kila repe u njemu, samo kaj sam sve ziceve izvadil osim svojeg...
a bilo je i nešto salate na krovu...:biggrin:
i ja sam se jednom presao u segedinu. za vreme sankcija zna se po gorivo u madjarsku i jos robe sta treba i kuci. ja imao zastavu 128 i ostavim na parkingu kod pijace a on ogroman. ajd upamtim ja otprilike gde je i kupovina. vracamo se kroz pun parking i ugledam ja moju tamno zelenu zastavu . da otkljucam jok , ja druga vrata opet nece.kum me pita sta se desava ,ja stao i slezem ramenima. ajde probam gepek ni on nece.kad ja slucajno pogleda broj tablice a ono se razlikuju samo u jednom broju jos isto i SM. pa zar je to moguce mislim se ista boja , isti model sve unutra isto samo jedan broj razlika. malo bolje pogledam okolo a moja samo dalje za 7-8 auta u tom redu. brze kupi torbe i otkljucam i onda se poceli smejati. svasta sam doziveo ali da ovolika slucajnost bude i to na istom mestu takoreci nebi ni drugom poverovao ali se desilo.a tu zastavu sam u muzej hteo staviti sta je prezivela i tereta preterala.
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Nisam završila priču sa malom peticom,a pitao me Bučo šta je dalje bilo sa njom,pa pošto je Bučo meni najdraži forumaš,ne mogu a da ne ispričam što se događalo nakon što smo je došlepali kući.Šta se dogodilo-gurnuli smo je u kut i tu je stajala do tjedan dana prije Svih Svetih.Puna dva mjeseca.Taknuo je nitko nije,mi smo je otpisali,uvjereni da je krepao motor,pa je onako jadna,zgurena,bez okeca,sa izbečenom maskom virila ispod grma bijeloga jorgovana koji u to vrijeme cvao nije,pa je sve još jadnije izgledalo.Nismo se niti osvrtali na nju,sezona posla je bila,nije se imalo vremena,a što mi je prije trebala ona,sada sm palila kombi pa sa njim obavljala njene vožnje.Je,tako je to bilo do tjedan pred Sisvete,a onda je meni puklo pa sam rekla mužu-znaš šta,za Sisvete treba ići na groblje-ako misliš da ću se na groblje voziti kombijem,grdno se varaš.Ili popravljaj peticu,ili uzmi pare i dopeljaj mi novi auto.Nije bilo lako,ali su ga riječi"novi auto"u trenu uvjerile.Nazvao je jednog znanca mehaničara,dogovorio za isti dan popravak,odšlepali smo jadnicu k njemu,stavio joj ovaj nova okeca,novu masku,nešto po njoj prošvrljao,naplatio posao tristo kuna i vratili je mi kući.Živu i zdravu.Odradila je ona Sisvete,i aranžman je odvezla na grob,a popodne još jednom nas sve skupa,a onda je opet završila pod jorgovanom u isčekivanju novih ruta.Nije za nju ceste više tih dana bilo,radilo se,vozili se krumpiri na Zelenu,sve do jednog ponedeljka.Toga je dana imala rutu jorgovan-Varaždin i natrag.U Varaždin je trebala otpeljati moga supruga koji se posvađao sa državnim proračunom i odbio platiti jednu kaznu od tristo kuna(tristo kuna-ima neke simbolike u toj brojci tristo),,a na rješenju je lijepo pisalo-ili uplata tristo kuna,ili jedan dan zatvora.Pa je ljubav moga života ,pater familius naše obitelji, iz revolta zbog kazne za prekršaj za koji se nije osjećao krivim odabrao dan zatvora u Varaždinskom okružnom zatvoru.A u zatvor ga je trebalo otpeljati.Tu na scenu stupa naša dva tjedna ranije popravljena petica kao sredstvo prijevoza,i ja kao vozač i isporučitelj kažnjenika u popravno- odgojnu ustanovu.Krenuli smo ujutro u sedam sati,jer se do osam morao javiti.Sve je dobro prošlo,otpeljale smo ga nas dvije,zatvorila su se za njim ona visoka vrata,pa smo se vratile kući.Do slijedećeg jutra kada smo ga trebale pokupiti na mjestu isporuke i vratiti doma.Krenule smo malo prije sedam.Sitna je kišica sipila,cesta je bila mokra,brisači su i radili i nisu,tek toliko su svako malo prešli preko šajbe,onako-i bi i ne bi,više zbog one vode koju je bacao auto ispred po nama nego zbog kiše.Bilo je još malo mračno,jesenje jutro,vozilo se u koloni,išli su ljudi na posao,petnaest do sedam je bilo kada smo se nas dvije dokoturale van prigradskog naselja,nadomak našega najpoznatijeg međimurskog voćnjaka.Tu je cesta potpuno ravna,i kada voziš u koloni vidiš samo ono vozilo koje je ispred tebe,a što se ispred njega događa-nemaš pojma.Tako sam i ja vidjela samo to vozilo ispred sebe koje je jurilo sedamdeset na sat,pa sam i ja vozila sedamdeset na sat-moraš ako si u koloni,a na otvorenoj cesti to je i manje od dopuštene brzine.Vozila koja su mi dolazila ususret sam jasno vidjela,ali ona nemaju nikakve važnosti za ovu priču,osim onih zbog kojih se dogodilo ono što slijedi.Bilo je to ovako-kao što sam rekla,vozila sam u koloni.Kišica je sipila,radio je svirao,ja sam pjevušila,nije da imam neki glas za pjevanje,ali ponese te zadovoljstvo što ćeš uskoro vidjeti odabranika srca svoga nakon puste bračne postelje,i sve je bilo uobičajeno ko i svaka vožnja do tada,sve dok nisam primjetila da je vozio ispred mene naglo,bez da je imalo smanjilo brzinu,bez datoga žmigavca,skrenulo desno,malo se čak zanjelo,i nagnuto udesno,po rubu jarka uz cestu preteklo vozilo ispred sebe,koje je na cesti stajalo. Stajao je taj auto i čekao da prođe kolona iz suprotnog smjera kako bi mogao skrenuti uljevo.Nisam ja nesnalažljiva,i ja sam htjela skrenuti udesno,i uz rub zaobići idiota koji je stajao na cesti,ali sam u tom trenutku stigla biciklisticu i skrenuti nisam mogla jer bih je bila srušila.Zato sam pritisnula kočnicu nastojeći se zaustaviti prije nego dođem do onoga što stoji.Letjela sam ko da su me svi vrazi gonili.Auto je klizio po asfaltu blokiranih kočnica,nalegla sam na kočnicu najjaće što sam mogla,ali od zaustavljanja -ništa.Udarila sam u njega u punoj brzini,začula se Tres,o onda je svuda oko mene nastao mrak.Čudno,otvorila sam oči,ali je još uvijek bio potpuni mrak.A i bila sam nekako nalegla preko volana,počelo me i nešto boljeti u grudima,to,boljeti,to je bilo dobro jer je počelo svitati oko mene,pojavljivala se u isti mah i bol i svjetlost,i primjetila sam da sam sasvim blizu autu ispred sebe.Ubrzo sam shvatila što se dogodilo.Nabila sam se na kuku vozila ispred sebe,njemu sam svinula lim prtljažnika,izbečio se ko maska moje petice kada se jadna nabila u kombi,a ostalo je bilo u redu.Njemu.Petici nije.Petica je počela plakati zelenim suzama,vid je izgubila,a i maska joj se opet izbečila.A i jedam bočni žmigavac je dao svoj doprinos koloritu na cesti.Izašla je žena iz auta ispred mene-muž ju je vozio u vočnjak na posao-stavila ruke u kosu i tako išla prema meni i govorila-Bože moj,Bože moj,šta ste to napravili.Mi smo tek prije mjesec i pol popravili auto.Samo sam je pogledala i rekla joj-je,vi prije mjesec i pol,a mi prije dva tjedna.Pozvali su policiju,puhala sam u alko test,bem ti alkotest,kako je to ponižavajuče za jednoga antialkoholičara,pitali što se dogodilo.Pokušala sam ja objasniti da se vozilo ispred mene nije moglo zaustaviti pa ja zamalo izbjeglo sudar,i da nisam kriva jer nikako nisam mogla vidjeti da netko na cesti stoji,i da je taj koji je stajao vidio ovog koji ga je zaobošao.Ali je stajajuči to zanjekao.Pa sam ispala kriva.Jer nisam držala dovoljan razmak.A to što sam se pedest metara klizala ko Irina Rodnjina na klizaljkama,i što su se tragovi kočenja vidjeli,nije bilo važnd svega mi najviše bilo krivo što stajajuči nije priznao da je naglo na cesti stao,i što je iza sebe imao vozilo koji nije na vrijeme moglo stati zbog njega, pa sam ja zapravo žrtva. Nije me toliko pogodilo ni to što nas je popravak stajao nekoliko tisuća kuna,sad se više ne sjećam jeli u pitanju bilo tri i pol ili pet,jer je i hauba dobila svoje,ni to što sam dobila tri kaznena boda zbog kojih sam sa ranije zarađena dva zbog jedne nedjeljne vožnje od sto pet na sat morala ići na predavanje o pravilima prometa isponova,ni to što mi je po muža morao ići kumče,a našu jadnicu su opet kući šlepali,koliko me pogodila ljudska zločestoća i svaljivanje odgovornosti na drugoga.To mi nikako ne može sjesti.
Evo,tako je završila naša petica,popravili je jesmo opet,ali smo je odmah nakon popravka prodali.Nije ta imala sreće nakon onog prvog kvara,ko da je urekla,ko što ono kaže Ajkula,baba Vanga.
Muž tristo kuna kazne platio nije,odsjedio ju je rađe,je da ga je ponos koštao par tisuća kuna,ali,tako je to u životu,košta ponos,ali nema veze,obraz je važan,jel?:icon_razz:
d svega mi najviše bilo krivo što stajajuči nije priznao da je naglo na cesti stao,i što je iza sebe imao vozilo koji nije na vrijeme moglo stati zbog njega, pa sam ja zapravo žrtva. Nije me toliko pogodilo ni to što nas je popravak stajao nekoliko tisuća kuna,sad se više ne sjećam jeli u pitanju bilo tri i pol ili pet,jer je i hauba dobila svoje,ni to što sam dobila tri kaznena boda zbog kojih sam sa ranije zarađena dva zbog jedne nedjeljne vožnje od sto pet na sat morala ići na predavanje o pravilima prometa isponova,ni to što mi je po muža morao ići kumče,a našu jadnicu su opet kući šlepali,koliko me pogodila ljudska zločestoća i svaljivanje odgovornosti na drugoga.To mi nikako ne može sjesti.Evo,tako je završila naša petica,popravili je jesmo opet,ali smo je odmah nakon popravka prodali.Nije ta imala sreće nakon onog prvog kvara,ko da je urekla,ko što ono kaže Ajkula,baba Vanga.
Muž tristo kuna kazne platio nije,odsjedio ju je rađe,je da ga je ponos koštao par tisuća kuna,ali,tako je to u životu,košta ponos,ali nema veze,obraz je važan,jel?:icon_razz:
agromaner
Član
- Tu od
- 12 Srp 2012
- Poruka
- 395
evo malo mojih dogodovstina s terena iz raznih dijelova slavonije i raznih doba godine... giggle):
naslo se nesto gljiva u baranji...
radilo se i u ekstremnim uvijetima...
bilo je svakakvih uzoraka materijala...
proklizavanja...
voznje kroz ambroziju visoku kao auto...
kolege su nekad i malo nadrapali...
zapadalo se i oko belog manastira...
giggle):naslo se nesto gljiva u baranji...
radilo se i u ekstremnim uvijetima...
bilo je svakakvih uzoraka materijala...
proklizavanja...
voznje kroz ambroziju visoku kao auto...
kolege su nekad i malo nadrapali...
zapadalo se i oko belog manastira...
johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Jesu li to gljive za jednokratnu upotrebu,ili...:icon_hang: ?
A je,svaka slika jedna priča,ajde,malo nam i ispričaj što ti ono tako blatnjav auto,a leđa su ti ko u dalmatinera,baš lijepe okrugle mrlje,šteta da nisu crne,mogao bi proći pod dalmatinera.:icon_lol::icon_lol::icon_lol:
No,daj si malo truda,nabaci koje slovo.giggle):giggle):giggle):
A je,svaka slika jedna priča,ajde,malo nam i ispričaj što ti ono tako blatnjav auto,a leđa su ti ko u dalmatinera,baš lijepe okrugle mrlje,šteta da nisu crne,mogao bi proći pod dalmatinera.:icon_lol::icon_lol::icon_lol:
No,daj si malo truda,nabaci koje slovo.
giggle):giggle):giggle):
agromaner
Član
- Tu od
- 12 Srp 2012
- Poruka
- 395
he, he, he... nisu, to su sunčanice, jako velike i jaaako dobre, recimo pecene u rerni sa naribanim sirom po njima, jao maaajko... ubio sam se tog dana od prezderavanja!
p.s. ja nisam ni na jednoj slici, to je kolega, ja sam uvijek s one strane aparata, a ni nevolim da me se bas vidi, nisam fotogenican! p.s. desila im se mala erupcija prilikom busenja i ispalilo blato 15 metara u zrak, ja sam bio malo dalje od busilice, pisao papire i nisam dobio muljagu, ali njih trojica su opusili, a ovaj kolega najvise!
a auto? to smo radili istrazne busotine za koridor 5C od osijeka do granice s madzarskom, pa posto sam svaki dan bio u njivi s nivom, prao sam je jednom u dva tjedna, petkom, ako sam imao vremena odvest ju u praonu, ali to je terenac, nema potrebe za pranjem, a i bolje drzi cestu kad su svi luftovi po podvozju zapunjeni blatom, he, he, he...
bice jos slika, slozio sam si malu komplicaiju koju cu vam prezentirati! ima zanimljivih fotki i videa!rofl): rofl): rofl):
p.s. ja nisam ni na jednoj slici, to je kolega, ja sam uvijek s one strane aparata, a ni nevolim da me se bas vidi, nisam fotogenican! p.s. desila im se mala erupcija prilikom busenja i ispalilo blato 15 metara u zrak, ja sam bio malo dalje od busilice, pisao papire i nisam dobio muljagu, ali njih trojica su opusili, a ovaj kolega najvise!
a auto? to smo radili istrazne busotine za koridor 5C od osijeka do granice s madzarskom, pa posto sam svaki dan bio u njivi s nivom, prao sam je jednom u dva tjedna, petkom, ako sam imao vremena odvest ju u praonu, ali to je terenac, nema potrebe za pranjem, a i bolje drzi cestu kad su svi luftovi po podvozju zapunjeni blatom, he, he, he...
bice jos slika, slozio sam si malu komplicaiju koju cu vam prezentirati! ima zanimljivih fotki i videa!
rofl): rofl): rofl):Moral sam uzeti godišnji da pročitam ovaj Johabićin post al je vrijedilo eto čovjek nekad zbog svog dostojanstva nekad zbog tvrdoglavosti plača dupli ceh imal sam jednom takav slučaj sad me Johabica posjetila....
Tam 91 godine sam imal neki sudar sa motorom i to se vuklo po sudu nisam bil kriv jer sam tražil dodatno vještačenje koje je onda koštalo2.500 kuna koje sam trebal uplatiti u državni proračun i uplatnicu donesti u sud a ja tvrdoglava mazga šta veli Johabica meni ponos nije dao da im to dostavim jer nisam kriv i onak su me psihički uništili. Ali nakon nekih 5-6 mjeseci mi dođe da uplatim taj novac ili ču biti več neznam šta nesjećam se mislim da je bila pljenidba i ja u sud da sam platil i snjima se još posvađam skoro su me izbacili ,pita djelatnica gdje je uplatnica ako sam platil reko doma donesi i sve riješeno ja doma a uplatnice nema nebi ju našao da se ubiješ i tak tvrdoglava mazga je ponovo uplatila iznos od 2.500 kn dali je taj ponos toga bio vrijedan mislim da ne ja sam ispo mulac a državni proračun umjesto 2.500kn je dobio 5.000 kn...
Tam 91 godine sam imal neki sudar sa motorom i to se vuklo po sudu nisam bil kriv jer sam tražil dodatno vještačenje koje je onda koštalo2.500 kuna koje sam trebal uplatiti u državni proračun i uplatnicu donesti u sud a ja tvrdoglava mazga šta veli Johabica meni ponos nije dao da im to dostavim jer nisam kriv i onak su me psihički uništili. Ali nakon nekih 5-6 mjeseci mi dođe da uplatim taj novac ili ču biti več neznam šta nesjećam se mislim da je bila pljenidba i ja u sud da sam platil i snjima se još posvađam skoro su me izbacili ,pita djelatnica gdje je uplatnica ako sam platil reko doma donesi i sve riješeno ja doma a uplatnice nema nebi ju našao da se ubiješ i tak tvrdoglava mazga je ponovo uplatila iznos od 2.500 kn dali je taj ponos toga bio vrijedan mislim da ne ja sam ispo mulac a državni proračun umjesto 2.500kn je dobio 5.000 kn...
