Da nastavimo gdje smo stali,prošo ručak,riba pliva u želucu,da je ta ista plivala prije tridesetak godina,plivala bi ona u Bakarskoj vodici,a ne ko sada u čaši vode,ma nije to za priznati za jednu antialkoholičarku koja uvijek ističe da ne pije alkohol koliko je bakarske proteklo njenim venama u to doba,a sve sa jednim jedinim ciljem-da jedan dečko koji je ozbiljno prekoračio granicu mladosti i zakoračio u kategoriju "stari dečko" i jedna cura koja i nije bila niti za ondašnje poimanje i kategoriziranje "stara cura" uspostave onaj senzibilni kontakt toliko potrban u muško-ženskim odnosima koji vode putem na kojem se na samome kraju naziru svadbene fanfare.
Bilo je to ovako-Pokrpalo se to puknuto srce pa se našemu prijatelju vratio smiješak na lice,išlo se opet na veselice,skupilo bi se društvo,bilo je tu i muškog i ženskog čeljadeda,pričalo se,smijalo se,ali nekakvih naznaka romantičnih trenutaka nije bilo.Trajalo je to jedno vrijeme,a onda su se njegovi izlasci na mjesta koja bi omogučila susret nake kompatibilne duše pomalo počeli prorjeđivati,a s vremenom i skoro pa prestali.Nije da on nije baš nikamo izlazio,ali ti su se izlasci sveli na posjete slastičarni-o,kako je ta naša slastičarna u selu u ono vrijeme bila popularna-išlo je to ovako-najprije se došlo u slastičarnu,popila se limunada,pojela pokoja kremšnita,kako su bile popularne te kremšnite staroga ,sada već pokojnog,Bog ma daj,zapravo Alah - bio čovjek šiptar,duši - dedemedača,dedameda smo ga svi zvali,a ime mu je bili Ismet-bio je to čovjek koji je na neki način obilježio naše djetinjstvo i našu mladost,a bio je samo jednu kuću od moje-je opet sam malo vrludala okolo,ali evo,vraćam se na temu-nakon tih pojedenih kremšnita i popijene limunade,ili polizanoga sladoleda-a nekada su bile one šalice za sladoled,a ne tutice-zapravo,najčešće samo jednoga od toga,jer za sve nije bilo dinara(kaj se sada netko od ovih mladih ima čuditi,onda su bili dinari a ne kune),je,nakon te slastičarne se išlo u kino.Kino je bilo odmah tu pedesetk metara dalje,za kartu se nekada imalo,nekada ne, pa se švercalo tako da si izrezao list papira u obliku karte,na kraju se mali dio papira nabušio iglom,tako da se mogao otrgnuti ko tiket ulaznice,a u mraku vratarka to obično nije primječivala,i išlo se dakle u kino,a nakon kina malo usputnog komentiranja filma u stilu-joj kak je bilo strašno,ili,jesi videl kak su se ljubili - i kući.Je kući smo išli mi koji smo već odavno položili bračne zavjete,jer ujutro je bio radni dan,trebalo se odmoriti za nove radne zadatke,ali je kući išao i naš prijatelj,jer svo ono žensko društvo koje se skupljalo oko njega u slastičarni i prije kina nije se uspjevalo niti pola koraka približiti njegovom pokrpanom srcu.Ko da se skupilo previše,pa nijedan smiješak neke cure nije mogao proći tamo do one sredine gdje bi se smjestio,ugnjezdio,gdje ga više nitko istjerati ne bi mogao.I tako je vrijeme prolazilo.
A onda je on našao nove izazove u svome životu.Izazovi su to bili koji su čak i te redovite posjete slastičarni u subotu i nedjelju navečer,a onda i posjet kinu drastično reducirali,sveli su ih čak skoro na rang posjeta veselicama,a znamo da su posjeti veselicama spali na niske grane.
Naš je prijatelj našao novi smisao života.
Naš je prijatelj našao novi smisao života,počeo je hodati u ribolov.Opskrbio bi se svim mogućim i nemogućim priborom,nabavio mamce,okačio štapove na svoj čeprklin-čeprklin,tako smo mi zvali njegov motor,onaj,u ono vrijeme popularni Tomos koji bi klokotao i već bi ga se izdaleka čulo kada bi dolazio ususret-zapravo,prvo si ga čuo,pa tek onda vidio.Taj bi čeprklin on palio već iza pola noći,i odlazio na Muru,i strpljivo bacao štapove sve do ranoga jutra,kada bi prve sunčane zrake počele probijati jutarnju izmaglicu i pokoji lelujavi oblačak na nebu.Bila je to njegova druga prava ljubav.(Prvu znamo kako ne završila,pa je nećemo više spominjati).I odao se on toj svojoj ljubavi,dao joj cijeloga sebe,koristio djeliće svakoga slobodnog trenutka da je prigrli,da joj se prepusti,da ga obuzme i privine ga u naručje.
I tako su opet prolazili dani.
A imao je on roditelje kojima je to njegovo samovanje i ljubovanje sa ljubavlju koja nije obečavala staloženost i obiteljsku idilu već pomalo prelazilo u brigu.Pa bi znali nas ,tako, ,ponekada,kada bismo im došli u posjetu,potajno,da on ne čuje,ispitivati-ima li kakvu curu,nazire li se kakva svadba u bliskoj budučnosti,njegov brat blizanac je već u školu poslao svojega prvoga potomka,a i drugi će za koju godinicu,a on još niti neke ozbiljne veze nema koliko oni znaju,a znali bi sigurno da ima,selo je to,svi o svima sve znaju,informacije se šire brzinom većom od Enterpraisa-ma bila su to vremena kada si napravio na fešti neku glupost,a tvoji bi doma saznali prije nego bi se vratio kući.Ako ne prije,a ono barem čim bi se otvorio prvi dućan u selu.Nikakve im dobre vijesti nismo mogli priopčiti,znali smo mi jako dobro da od svadbenih priprema neće biti ništa ako se nešto drastično ne poduzme.I to brzo.A znali su to i njegovi roditelji,jer su nam se znali,tako,kada bismo ostali nasamo sa njima požaliti-vele-ma hranimo mi svinje svake godine(u ono su se vrijeme svadbe priređivale kod kuće,nije se išlo u hotele ili restorane,a za jednu poštenu svadbu su bile potrebne najmanje tri poštene svinje),kupimo prasiče na proljeće,nahranimo ih u prave prasce,pa ga najesen pitamo-da prodamo svinje ili da ih ostavimo? A on veli-prodajte.To prodajte značilo je zapravo da njihov sin nije našao izabranicu srca svoga- izabranicu srca svoga-kako ofucano-romantično ova fraza zvuči,jel, - iliti da svadbe nema na vidiku,pa bi roditelji teška srca svinje prodali.Nikakvog tu veselja nije bilo bez obzira što se trud uzgoja odrazio lijepim financijskim dobitkom.Srce bi roditeljsko više voljelo da su prasci popločili svadbene stolove,ali,što je-tu je,svinje bi se prodale,ali bi se već slijedećih dana kupili opet mali prasići koji bi se hranili i koji bi opet dočekali, kada bi dorasli do debelih teških svinja pitanje-da prodamo ili da ostavimo.A odgovor bi uvijek ostajao isti-prodajte.Pa smo mi tako,jednoga lijepoga dana,a ne kažem bez razloga "lijepoga",jer sve ono što je uslijedilo nako toga dana je bilo lijepo,odlučili da će svinje konačno završiti na svadbenom stolu .Odluka je donesena.Sada je još samo trebala cura koja će nam pomoći stići do cilja našega nauma.Da naš prijatelj konačno stane sa izabranicom srca svoga pred oltar i da se konačno te svinje rasprostru po svadbenom stolu.Tu smo trebali pomoć.
Pomoć su nam pružili naš prijatelji.Imali su prijateljicu,curu,koja je isto tako malo zapela u druženju sa suprotnim spolom.Pa smo mi dogovorili taktiku-kako dvije osobe koje se ne znaju upoznati planski,a da ispadne slučajno,a nakon toga pripomoći da to upoznavanje pređe u druženje,a kasnije,šta Bog da.
Dogovorili smo se da će oni slijedeće nedjelje doći sa njom k nama u posjetu,ono,kao slučajno,u prolazu,a mi ćemo našega prijatelja već nekako namamiti da u određeno vrijeme dođe do nas,isto onako slučajno,a kada se te slučajnosti poklope,sve će dalje biti lako.A bilo je,ne bi čovijek povjerovao kako je dalje išlo lako.
Ajde,mali odmor,da se ne počne čitati svaki treći red.Priča je to koja je trajala godinama,ma mogla bi se cijela knjiga napisati,ali evo,ja ću je idući puta završiti.Nekako ću zgurati još to što treba reći u jednu priču,kako bude da bude.
hi):
