Evo je vrijeme sadnje krumpira,zapravo,vrijeme je već kraja sadnje krumpira a sadnja još nije niti počela,i svi znamo zašto-ovoliko snijega i kiše u ovo vrijeme otkako ja sadim krumpire-a službeno ih sadim trideset i pet godina(htjela sam objasniti što to znači službeno,ali sam pobrisala napisano, e baš neću reći :biggrin
, još nije bilo.Već mi pomalo radi živac.Virim kroz prozor i sve mislim-kako bude-bude.Sjećam se ja isto tako jedne sadnje koja nije tekla onako kako bi trebala bila teći jedne tamo davne, pred trinaestak i više, godine,Iskrsnuo neki problem,obiteljski-tu sada odmah moram istači da problem nije bio bračne prirode kako bi zlobnici mogli pomisliti,jer kud bi moj muž mene,ovakvu kakva jesam,mila,draga, dobra,duhovno predivna-ma da ne nabrajam sada sve svoje kvalitete,dovoljno je samo zamisliti jedan mali draguljčić kako se presijava na jutarnjim zrakama proljetnog sunca(to bih bila ja) ostavio samu -ostavio samu u vrijeme kada je na gazdinstvu najpotrebniji.Viša je sila bila u pitanju,a ta je viša sila i bila kriva što niti jedna oranica nije bila niti izorana na jesen,a niti rasipan gnoj po njoj.Pa sam ja zbog te više sile na proljeće morala odraditi dvadeset jutara rasipavanja gnoja,pa oranja,pa rasipavanja mineralca,pa odraditi roto pa onda saditi.Krumpire.E,kada se toga sjetim,ovo što se sada događa i ne izgleda više tako strašno. Prvo zato jer ćemo sada saditi puuuuno manje,a drugo zato što je moj štititelj i uzdanica moja i odrađivatelj svih mukotrpnih poslova uz mene-glavni i odgovorni urednik i izvršitelj svega onoga što sam te davne tamo neke godine morala biti ja.Zbog više sile.O kada sa sjetim,kada se samo sjetim,nije mi ni danas jasno kako sam to odradila.Bilo je to ovako-stiglo proljeće,onako naglo kako to samo proljeće zna - iz duge hladne zime dani preko noći pređu u tople i sunčane i odjednom se sve mora napraviti.Pa sam ja upalila traktor sa utovarivačem,posjela svekrvu na drugi sa prikolicom-rastepačem,i krenule nas dvije u polje.U borbu sa hrpama pilećeg gnoja koji je čekao da ga se natovari i rasipa po njivama.Ajd,nije to bilo tako strašno,utovarivač je prednji,pa ako ništa drugo - ne izvrne ti se vrat ko ovima što imaju stražnje,ali kada se puna kibla podigne do kraja jer te zajebava proklizavanje pa se traktor ne miče sa mjesta,a ti se trudiš izvuči se unatrag,eh,kada ta kibla dođe gore do kraja prije nego reagiraš i pola pilećega se strovali sa visine po traktoru i tebi,onako te zasipa,izgovoriš toliko riječi za koje nisi niti znao da ih znaš izgovoriti da bi se sa pola sela mogao posvađati .Imala sam ja dobar sistem-jedan dan sam tovarila i razvozila gnoj (svekrva mi tu nije mogla pomoći,jadna je od jutra do popodne sjedila uz put jer mi nije imao tko drugi dovesti i odvesti kući traktor sa prikolicom) a onda bismo kasno popodne išle kući,ja bih palila traktor sa plugom i otišla to što je pognojeno izorati.To je obično trajalo do iz ponoći.Pa bih ulutro natovarila mineralca pa po izoranome išla rasijati ga.I tu sam angažirala svekrvu za vožnju jednoga traktora.Ma rasijavanje je išlo brzo.To je bilo gotovo za par sati,a onda sam opet jurila kući kopčati roto i išla u pripremu za sadnju.Što se redovito odugovlačilo do iza ponoći.Šta ćeš,žensko.Jedan dan za pripremu tri jutra za gnoj i oranje,pa dan za mineralac i roto,a onda dan za sadnju.I tako naizmjenično.Išlo je dobro u prvoj turi.U drugoj su već počeli polako provirivati problemi.Nije me toliko mučio umor i iscrpljenost,koliko me mučila neispavanost.I ono prokleto prekopčavanje-plug-roto,plug-roto.Je da smo imali i zetor od pedeset konja,ali je ovaj od osamdeset odrađivao kako treba,pa sam njega priklala a manji je imao zadatak vući prikolicu. Ma svi su oni bili iskorišteni-ursus je imao kao svoje osobno vlasništvo utovarivač,IMT sadilicu,manji Zetor prikloicu,a velki plug i roto.Kaj mu ja mogu,ak je bio največi.A petoga nismo imali.Ma da smo ih jmali još četiri,ne bi mi pomoglo.Kiksati sam počela u drugoj turi.Najprije sam orala ne više do iza ponoći,već do svitanja.A onda sam nakon što sam poslije mineralca sa roto došla u polje u jednom trenutku stala samo malo da odmorim oči-bilo je kasno popodne, i otvorila oči kada su zvijezde već bile visoko na nebu.Zaspala ko klada. Kak bi naša pokojna baka rekla-moglo me se odnjeti i sa traktorom.Pa sam sa roto radila do pred jutro.Ah,uzela sam ja dan odmora,ali te nešto vuče,za odraditi ima još puno,pa radiš i spavaš usput,klati ti se i glava i ti se klatiš i ne osječaš više umor niti iscrpljenost,samo se snaga gubi,sav si nekako želatinast,ko da ćeš se svaki čas razići na sve strane.Redovi...Kaj,prvoga dana su redovi bili ravni ko da si špagu napeo.I u drugoj turi sađenja.Sadilica naštelana,pritegnuta,išlo je to,držiš volan.viriš malo naprijed,malo natrag,ide,ide.Poslije druge ture su samo prvi redovi bili ravni.Ostali su počeli nekako čudno krivudati,ko da promatraš zmiju kako se vuče po pustinjskom pijesku.Kada ti sunce udari u oči onako neispavanoj,umornoj,potrošenoj,krumpiri,krumpiri,tko vas izmisli,nema više ravnoga reda,jedino što pomaže da se održiš na sjedalu su ruke koje se drže za volan, pomaže i pokoji uzvik otraga sa sadilice-kaj,si opet zaspala?Jesam.Ne previše puta-najviše četiri pet.Od toga dva puta na jednoj njivi,a ostalo po jedanput na jednoj.
I tako se ta sadnja odradila.Smjenjivali se ciklusi-gnoj,oranje-mineralac,roto-sadnja,i došlo se polaku kraju.Pred kraj se vratilo i moje milo,prošla viša sila,sve se svelo u normalu,samo sam ja ostala van normale.Ne odmah.Tamo negdje nakon mjesec dana odjednom se nisam mogla maknuti sa trosjeda.Samo neka slabost,mrtvost,mlitavost,mogao si me smotati u loptu koliko sam mlitava bila.Pa sam ja otišla svojoj liječnici uvjerena da se neka teška boleština priljepila za mene.A rekla meni moja doktorka kada me pregledala-to ti je moja S...teška iscrplenost.Samo ti sjedni na trosjed i ne miči se dva tjedna.A onda polako,tek da mišiće razgibaš.I vidimo se za dva tjedna.Kaj da reknem-bila je u pravu.Boleština me teška zgrabila nije, iscrpljenost je trosjed izlječio,zdravstveno ušparalo pare zbog nepotrebnog liječenja,ja sretna što je ispalo tako,svi sretni što je prošlo, i eto,živa i zdrava i dan danas.Ma umlatiti će mene trebati,umlatiti,nema toga što će mene satrti.
