Eto,nije važno što su neki čestitari malo okasnili sa lijepim željama,imam ja i iz svoje obitelji koji kasne čak i više,ali ja,majka ko majka,ne bih bila majka kada ne bih oprostila.Jel. A ruku na srce,nije i da nemam zašto oprostiti.Ma imam, doista imam,i to moram ispričati sada,odmah.Pa onda ajd,ko što ja volim reći - bilo je to ovako -
Zvala mene kćer,živi cura -cura velim,jest da je cura,jer to što živi sa čovjekom svoga života za mene ne znači ništa tako dugo dok službeni papir u ruci nije,jest da sam malo staromodna,ali ne može mi se niti zamjeriti,jel,ako se zna koja me je nagazila neki dan, godina mislim,pa ja toga njenoga još uvijek zovem,a tako ću ga i do službenoga papira zvati-eventualno potencijalni moguči buduči zet-živi ona u Zagrebu,pa im kao nije bilo zgodno u četvrtak samo zbog moga rođendana doći rodnoj kući. Ajd,mislila ja,i nije,petak je radni dan,tek je subota slobodna,pa neka,kada dođu-dobro dođu,napraviti ćemo neki sitni ručak,dobiti ću još koju pusu-ma puse ja posebno volim,ne zato što se volim ljubiti-ih,što lažem opet,ne zato što se volim ljubiti, nego zašta bi inače netko volio puse,jel,i zato,ali i zato što uz puse uvijek idu lijepe želje,a lijepih želja nikada previše,jer ionako se sve nikada ne ostvare,pa neka ih i pretekne,pa da se i tek poneka ostvari,dosta je za mrvicu sreće,a sreće ionako ne treba previše u životu,jer kada bismo stalno bili sretni,sreća onda ne bi bila sreća,ma bila bi,kako ne bi,ali je ne bismo znali cijeniti,pa onda ipak ne bi bila.Jel.Tako je to u životu.a pošto imam ja i drugo dijete,obiteljsko-to obiteljsko znači-službeni papir,žena,dijete jedno,da je još koje bilo bi dobro,ma šta dobro,bilo bi lijepo,krasno,prekrasno čak,ali nije,pa je i tako kako je opet dobro,pa pozvali mi i njih opet-e,oni su u četvrtak bili,ali oni su tu blizu,u gradu žćive pa im lako doći i dva puta ak treba. A trebalo je. A trebalo je zbog toga jer su mi napravili spačku,isplanirali nešto na inicijativu moga muža,zlata mojega,jest da mu taj zlatni sjaj kroz ovih trideset i šest godina kako zajedno živimo znao ponekada i potamniti,ali se ja uvijek trudila dobrano ga uvijek isponova izglancati,pa se više-manje nekako caklio i sjajio,i blistao čak,a i sada se još uvijek trudim,jer vele ljudi,i livadu kada zapustiš na njoj samo korov raste. Da. I opet da reknem - tako ti je to u životu.
Eh,sada još samo da kratko reknem - došla meni danas djeca i donjela poklon.Zapakiran,nešto teško,i nedaju mi da pipnem.Ali pogoditi moram.Kaj da reknem-blizu sam bila.Pogodila nisam.Najbliže što sam bila je bila ideja da sam dobila knjigu.I to valjda neko dijelo u nastavcima obzirom na veličinu i težinu poklona.Pa knjiga je,i to ne jedna,nego dvadeset njih,i to ne u nastavcima nego jedna te ista,i to ne neka slavna i vrijedna i razvikana,poklonili oni meni mene samu,došli na ideju da neke što sam ovdje nažvrljala pretvore u jednu knjižicu,tako,da se nađe za uspomenu,da me razvesele,da,ko što kažu,ostane nekoga traga utrošenih kasnonoćnih sati i izlizane tastature.
Hvala mužu,znam da si pošteno okrnjio naš obiteljski buđet,znam da si me htio razveseliti,znam da si to napravio iz ljubavi prema meni.Za tebe nikada nije bilo ništa previše napraviti za tvoju malu.
Hvala djeco na trudu,organizaciji i potrošenom vremenu.Lijepši poklon zaista ne bih mogla poželjeti.
I nije bitno što moja knjiga nema literarnu vrijednost i nije bitno ni to što je izdana u dvadeset primjeraka,bitno je da je u nju utkana ljubav moje obitelji.
Volim vas.Vaša supruga,majka,baka,svekrva i eventualno potencijalna moguća buduća punica.