johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Uh kako sam se ulijenila.Već deset dana imam pa nemam volje nešto reknut,a matere mi ako se mogu skoncentrirati-misli su ko jegulje,još ne sjedne jedna već je druga goni,a prva odmigolji i nemožeš više uloviti i poloviti tok da ga beš.A baš sam htjela se prisjetiti kako je meni moj muž,moje zlato tamnog sjaja-ma kaj se sada odmah netko zlurado smiješka-tamni sjaj -to je patina prohujalog vremana,pokazatelj antikvitetne vrijednosti-i dosta je to samo malo poglancati-onako kako samo ja to znam-a znam-matere mi znam-kada ja svoje potamnjelo antikvitetno zlato izglancam sjaji se ko da si ga taj čas iz draguljarnice iznio - e,htjela sam se ja prisjetiti onoga kako je proljetos on meni stihove pisao.Pazi malo-nije to mala stvar-pisao je on meni stihove,on, koji je sa poezijom na visokom Vi,onim Vi koje podrazumjeva puno poštovanje,onim Vi koje se upučuje onome o kome se baš ništa ne zna i pojma nema pa pristojnost nalaže da mu se obaća sa Vi. I naslušala sam se ja stihova svakakvih punih mjesec i pol dana,nekada svakodnevno,nekada četiri-pet dana ništa,pa onda opet....sad bi netko pomislio-kako čovjeka muza malo grli,malo napušta-lako-prema potrebi je ona njega opsjedala,prema potrebi.A potrebu ie izazivao jedan PP,stigao iznenada u moju poštu.Ma bilo je to ovako- upalim ja jednog dana komp ko i obično,odem na PF,a ono iskoči odmah plavi prozorčić-imate PP.Pa ga ja otvorila.A šta se drugo sa njim radi ak oćeš vidjeti tko ti piše i šta ti piše.A oćeš.Radoznalost je gadna stvar,prokletstvo koje se zavuče u tebe i kinji te i gnječi i tješti i ti jednostavno moraš kliknuti-klikneš a da nisi niti svijestan da si kliknuo i već ti se pred očima crne ispisana slova.Od jednog forumaša.Za kojega nikada nisi niti čuo da postoji niti si znao da je prisutan na forumu. Eh,ovo sam sad baš mogla obrnuto reći-prvo mora biti prisutan da bi se moglo znati da postoji,ali,ebaj ga,neću sada brisati pa pisati isponova.Ma šta - čovijek pristojan i fin,lijepo me pozdravio,veli-iz Australije je on, I gleda forum,vidi da ja nešto o povrću znam,a on eto ima svoj gardenac pa oće nešto posaditi pa bi on da ja njemu nešto oko toga reknem.Posadio je on već svoje mahunice al sad on ne zna kada te mahunice treba brati,pa posadio patliđančiče, pa i njih ne zna kada traba brati,a bi sada on posadio i kukuruze,pa bi on to tako svaki dan jednog pošnjopao, a paradjziče bi posadio i ovako i onako,ali ne zna kako,a šnjopao bi on nijh-veli on-svakog dana bar tri. I tako bi on to sve,a ništa on ne zna,pa mi pisali i slali PP i po par svakog dana.A ja mislila u početku da on to mene zeza-ma koja Australija,ubio te Bog-em je druga vremenska zona,em je da ima malo čudne izraze,al se vidi odmah da je naše gore list-je da malo na bosansko vuče,al naš je čovijek,sumnje nema.I mi pričali i pričali tako,uživjeli se načisto,a se više i ne sjećam kada on meni i kako reko da piše neke pjesme.I odmah mi poslao dvije.I nestao na par dana.Niti glasa dalje.I veli-neka ga potražim.A ja -takva kakva jesam- radoznalica radoznala,ljubopitljiva i stihova gladna-dala se u potragu po netu. Lupala tipke dok nisam izlupala ono što sam tražila.I našla.Našla ja mališu,našla ja njegove stihove,cijelu zbirku stihova,pjesama-to njegovo-mališa opet jaše,derventske ubleahe,našla je jutubiče,našla ja sve njegovo-i forum čak njegov.Pa prolistala.I taman kada ja to odradila-evo njega opet Pa pita-jesam li ga našla. Jesam,velim je,jesam li pročitala-jesam ,velim ja,pa tako malo raspravili nešto o nekim pjesmama.A gledalo to moje zlato onako,virilo,čas ispred kompa,čas meni iza leđa,kako prilike bilo,pa mi jednog dana reče-ma kaj,to što on pjesme piše.To mogu i ja. A jel?Gledala ga ja u čudu,otkuda sada to,znam ja tebe triesišest godina,i kolko znam,a znam,još nikada niti jedan stih izrekao nisi.A niti napisao. Aha. I sad,šta misliš,jel to njega,to,što on stihoklepac do sada nije bio spriječilo da i ne postane? Još tog istog dana,tog dok je reko da i on to može? Nije. Gledam ja,maznuo on meni kemijsku ispred nosa, ovu što tu kod kompa vazada stoji,pročrčkao njome malo po papiru koji tu isto leži stalno - onako, da kada ja nešto što mi bitno na netu nađem pa si pribilježim jer pamet je to što u glavi imam jedne sjedakuše pomalo alzehmerične već i sve što crno na bijelo nije čim jeguljaste misli odu dalje već nestane - pročrčkao on dakle tek da se uvjeri da to črčkati oće,maznuo jedan A4 iz printera,sjeo tu iza mene na trosjed i zamislio se duboko.Mislio i mislio i nakon jedno dobrih pola sata ustao-na licu smiješak od uha do uha,list mi turio pred oči,na listu na dnu ispisana dva stiha,a više gore iznad njih ispisana i precrtana i išarana dvaestidva.Al ovi dolje nisu.Ma bi vala bila i ta dva,ali niže više mjesta za nove nije bilo,pa su ta dva sada morala biti ona prava.
"Šteta je da se ne zoveš Kato
ali ti si ipak moje zlato"
O,Ubio te Bog.Ipak u njem ima lirske duše.Je da pola sata treba da da iz duše na papir sjedne,al eto.Sjelo.Pa me pita-oćeš još?Ma nemoj,dosta,u plastenik treba ići,raditi nešto,budeš li mi napisao još dva il tri,bude se već i mrak spustio,ajmo mi na posao a stihove ću ja na netu naći kada mi ih se bude htjelo.A vraga.Išli dani tako,radili mi vani,radili mi u plasteniku,nemu odjednom nešto ko da ga u guzicu piknulo,ostavio bi on sve i pito -a gdje je ključ od kuće.Pa šta će ti-pitala bih ja-to sam pitala u početku,kasnije više nisam pitala,kasnije sam znala zašta kluč treba-pa treba,ide,pali mu neki stihovi na pamet,mora ići da ih zapiše.Na papir.I tako trčao on svaki čas u kuću,smišljao,zapisivao,pokazivao,a ja se ko što je i red-divila.Pa sad,nije da se diviti nisam imala čemu.Ako ničemu drugome a ono upornošću i voljom da me impresioniraju.I trajalo to ko što sam rekla nekih mjesec i pol dana,i onda najednom prestalo. Iznenada.Ko da se stihovi nikada pisali nisu. A sam ja opet u čudu bila-koji je pa to sada vrag-evo prošlo već pet dana,od stiha niti slovca,a bilo jednom-veli-sjetio se jedne riječi koju će u stihu iskoristiti-ma jedne jedine riječi čovječe- i tu je riječ otrčao zabilježiti .I rekoh-pitala ja njega-a što je sad-gdje su stihovi?Pogledao on mene,pa pita-a šta,jel se čobanče šta javlja?Nejavlja,evo,ima već desetak dana,govorim ja.E pa stihova više nema.Nemam više konkurencije-reko moj muž i stihovno zašutio do današnjih dana.
"Šteta je da se ne zoveš Kato
ali ti si ipak moje zlato"
O,Ubio te Bog.Ipak u njem ima lirske duše.Je da pola sata treba da da iz duše na papir sjedne,al eto.Sjelo.Pa me pita-oćeš još?Ma nemoj,dosta,u plastenik treba ići,raditi nešto,budeš li mi napisao još dva il tri,bude se već i mrak spustio,ajmo mi na posao a stihove ću ja na netu naći kada mi ih se bude htjelo.A vraga.Išli dani tako,radili mi vani,radili mi u plasteniku,nemu odjednom nešto ko da ga u guzicu piknulo,ostavio bi on sve i pito -a gdje je ključ od kuće.Pa šta će ti-pitala bih ja-to sam pitala u početku,kasnije više nisam pitala,kasnije sam znala zašta kluč treba-pa treba,ide,pali mu neki stihovi na pamet,mora ići da ih zapiše.Na papir.I tako trčao on svaki čas u kuću,smišljao,zapisivao,pokazivao,a ja se ko što je i red-divila.Pa sad,nije da se diviti nisam imala čemu.Ako ničemu drugome a ono upornošću i voljom da me impresioniraju.I trajalo to ko što sam rekla nekih mjesec i pol dana,i onda najednom prestalo. Iznenada.Ko da se stihovi nikada pisali nisu. A sam ja opet u čudu bila-koji je pa to sada vrag-evo prošlo već pet dana,od stiha niti slovca,a bilo jednom-veli-sjetio se jedne riječi koju će u stihu iskoristiti-ma jedne jedine riječi čovječe- i tu je riječ otrčao zabilježiti .I rekoh-pitala ja njega-a što je sad-gdje su stihovi?Pogledao on mene,pa pita-a šta,jel se čobanče šta javlja?Nejavlja,evo,ima već desetak dana,govorim ja.E pa stihova više nema.Nemam više konkurencije-reko moj muž i stihovno zašutio do današnjih dana.
rofl):
