Dogodovštine iz naših života

[ajkula]

Ajoj johabice,pa možda je zbilja ženska samo htjela uzeti johabiju mjeru za sako iz kućne radinosti,za svaki slučaj sačuvajte broj telefona za neke buduće susrete,nikad se ne zna

 

[zeljko kz]

Pa zakaj da žena ne uzme MERU pa ipak je šnajdarica :icon_fU::icon_fU::icon_madu::icon_madu:

 

[johabica]

Aha,pa da,uzme mjeru.Pa kad iz dobrog materijala sfuša neki demode model,onda nek ga ja kasnije prilagođavam opet modernom trendu.

Nebu išlo dečki. :biggrin:

Mogla je jedino dobiti jedno na oko.Pritom ne mislim na prženo jaje.:icon_blackeye:giggle):giggle):giggle):

 

[zeljko kz]

He he he možda je (mjerenje) dogovoreno clap):clap):

 

[johabica]

A tko bi ga znao....jel mjerenja,premjeravanja....
Ma nije problem kada se mjera uzima - problem nastaje kada se počne krojiti,a još je gore kada se počne šivati.
ma ništ od šivanja - nema šnajderica dobre konce .- ništ tako jakoga da ja nebih mogla rasparati.:icon_lol::icon_lol::icon_lol:

 

[zeljko kz]

Ako suprug zna kakve su cure sa Istoka nema ti pomoći šivati će se garant :fiery::fiery::fiery::fiery:

 

[johabica]

Nema šanse,nezna on ništ. Ja njega već trideset i pet godina uvjeravavam da sam najbolja,svu sam logistiku tome podredila, sve mjere poduzela,i on nije svijestan da postoje bolje od mene. Čovječe,pa ja sam živjela u doba socijalizma.Znam ja znanje, pa njemu niti ne pada na pamet iči to provjeravati ili nekaj mijenjati. :icon_rolleyes:angel):angel):angel):

 

[zeljko kz]

Tiha voda bregove dere !!!!:icon_lol::icon_lol::icon_lol::icon_lol:

 

[johabica]

da nisam ovak fina i pristojna žena,sad bih ti isplazila jezičinu - ovak -

 

[jlukaci7]

Tiha voda bregove dere !!!!:icon_lol::icon_lol::icon_lol::icon_lol:

Tako kažu ljudi(u zrelim godinama),jel tako Željko.

 

[zeljko kz]

Tako kažu ljudi(u zrelim godinama),jel tako Željko.

Baš tak !!!! Samo kaj mali susjed Matija radi kod tebe ( a ni je sam )emo):emo):

 

[jlukaci7]

Čuva tatu

 

[zeljko kz]

To je lijepo kad su dobri susjedski odnosi !

 

[johabica]

Gledam ovaj svoj bor - jelkicu zapravo - jelkica je valjda u cijeloj Rh,domovini mojoj,ali u mome kraju je to bor, bor to ljudi zovu odkad pamtim da se kiti na Badnjak i svašta viješa po njemu,bor je ostao u mojim mislima i dan danas,iako sam ja svijesna,ja,jedno učeno stvorenjce da je to smreka - ma smreka je to Pančičeva omorika u mojoj kući - kako nebih to znala,pa učila ja o njoj u školi za seljake - ja sam učila za seljaču,iako su neki učili i za seljake - eto,npr (to "npr" je skračenica za "na primjer" - matere mi kako su me naučili,i skračenice znam,načisto se ispatilo u školu ići)-je za seljake su učili oni muškog roda, a ja sam jedno žensko,pa ja nisam učila za seljaka neg za seljaču.Ide mi objašnjene u detalje,jel?Ide mi.Ajmo dalje.Tako je sada ta jelkica- ma koja jelkica - ak je to kaj sam ja kupila smreka omorika Pančić - a bogami je - čim joj zaviriš ispod iglica vidiš te srebrnaste prugice,a nema jelkice koja prugice ima - i to srebrnaste- a da bude jelkica - ma bože moj koga sve to ljudi po kućama kite pod krinkom jelke,svega tu ima osim jelkica samih - prugice nemore imati.. Ali nije bitno. Bitno je to što ih lijepo,ma šta lijepo,krasno,ma prekrasno nakitimo,navješamo na njih svega i svačega,ukrasa bliještavih,kuglica,zvijezdica,anđelčića,mašnica...iiiiiiiiiiiiiiiii,nekada davno,davno,kada sam ja bila mala,i kada su djeca bila željna bnbončića,ma i jabuka,a ne samo bonbončića - vješali se po jelkicama - mome boru -i bomboni. Saloni.Ma vješale su se i jabuke -ali,jabuka ja željna bila nisam - jabuka sam ja imala kolko mi srce htjelo.Imali smo mi vrt,na vrtu bilo voćaka,a bili vrtovi nekada neograđeni pa sam ja ko pravo skrbno čeljade najprije pobrala sve susjedovo voće,a tek nakon deficita tuđeg počela sa potrošnjom našega - jest da sam fosovala često od susjeda uz uho i za kosu - a jednom sam i vritnjak dobila takav da sam poletjela ko Apollo 11,ili koji je već bio onaj što je do Mjeseca dospio,ali ništa to meni nije bilo - dok ćuški nije bilo - dobro je bilo.E, čuške,te čuške sam ja fasovala iz drugih razloga.Zbog salona.Tih slatkih bijelih kockica umotanih u bliješteče raznobojne papiriče,tako primamljive da im jednostavno nisam mogla odoljeti.Niti njima,niti papiričima.Papiriče bih razmatala,ravnala,slagala,i dugo nakon što bih bombone pojela čuvala ih i svaki čas premetala kako najdragocijenije blago.Bili su bijeli,žuti,plavi,crveni,zeleni...I baš takvim salonima zamotanima u plave,bijele,žute,crvene,zelene papiriče smo mi,ja i moj dvije godine stariji brat nakon što bismo bor okitili kuglicama , nakitili još i njima,povješali ih po grančicama .- dvije kile svake godine - za više nije bilo dinara - bilo to skupo u ono vrijeme - i strpljivo čekali Tri Kralja - dan kada se bor "rastepao",skidali se ukrasi sa njega,a bonboni se smijeli pojesti.Prije toga - jok.Imali smo strogu zabranu mame dirati ih prije toga.A dan nakon tri kralja je slijedila podjela - svakome pola.Dijelili smo ih baš onako bratski - jedn tebi - jedan meni,jedan tebi,.....I tako svake godine,hm,kolko pamtim unatrag kad još u školu nisam išla,neznam ,pa kad sam krenula...Ali znam da sam bila još relativno mala -možda drugi - treći razred,kada sam ja zbog salona zaradila i čuške i vritnjake i zaušnjake i povlačenje za kosu zajedno,ali otrpjela sam ja to junački,zaplakala nisam.A i nos mi je bio prignječen tak da mi je tri dana poslije izgledao kao prekuhani krumpir.
bilo je to ovako - okitili mi,ja i moj brat taj borič,povješali kuglice i salone,giralde su na kraju išle obavezno,bliještećei u raznim bolama ko i saloni,žaruljice se ne sjećam jesmo li imali,ali meni je ti izgedalo predivno.A onda je došlo vrijeme isčekivanja - brojanje dana do Tri Kralja.Dana kada će to viseće blago preči u naše vlasništvo - popola svakome.Gledala sam ja u te salone već prve večeri - nekako me najviše vukao jedan zamotan u crveni blještavi papirič.A odmah za njim i onaj zeleni.Cijele me te večeri navlačio,mamio da mu priđem,da ga razmoram i gricnem.A nisam smijela.Brat je znao točan broj koliko ih je bilo povješano - korpus delikti bi brzo bio otkriven,a onda zna se - .Bilo je potrebno hitn smisliti plan kao do cija doći.Smislila sam ja već do slijedećeg jutra.Preko noći,takoreći.Uzela sam ja nož u ruku ujutro odmah nakon što sam ustala,otišla u štalu,odrezala komad tenje kukurozivine koju su krave pred jaslama brstile,vratila se i kada nikaga nije bio u blizini,otišla u sobu sa borom,pažljivo odmotala na jednoj strani papirič salona,izvadila bombon,ugurala unutra stabljičicu i opet lijepo zamotala.Gledala sam čas u svoje remek-djelo,čas u preostale bombone - razlike nije bilo.Ajd,želja je bila zadovoljena,i zaista sam imala čvrstu namjeru to više ne ponoviti. I nisam .Do večeri. A onda do slijedećeg jutra.Pa me čvrsta namjera neponavljanja istog držala do podneva.Pa opet do večeri.A onda je sve otišlo kvragu.Pripremila sam ja odjednom više stabljika,tako da nisam morala svaki čas sa nožem trčati u štalu,a onada,kada je materijal za kamuflažu bio pripremljen i dobro sakriven u kutiji ispod kreveta ništa mi više nije stajalo na putu.Bomboni su bili pojedeni davno prije Tri Kralja.Je da ih je moj brat svakoga dana mjerkao i očima prebrojavao,je da sam ja onako sa strpnjom svaki puta pretrnula kada sam ga gledala da to radi,ali zucnula nisam.I kaj da reknam - nisam se baš veselila Trima Kraljima.Iako sam za Tri Kralja uvijek neke dinare dobila od mame i trčala si na proščenje kupiti "zlatne" prstene sa okom- uvijek crvenim i zelenim.A ak je bilo dosta kuna i sa plavim.
Prošla Tri Kralja.Navečer,ko za inat te godine, mama se smilovala i odlučila da se neće čekati jutro da se bor rastepe, nek djeca skinu salone,nek se podjele i svaki svoje može pojesti kada želi.Raskitili smo mi bor. Kuglive i giralde spremili u kutij,mama ih je odnjela u ormar,a onda je brat počeo ono uobičajeno - jedan meni - jedn tebi,jedn meni - jedna tebi... Skupljala sam ja svoje na hrpu i čekala.Uh.Kako je brzo bio gotov.. A onda je uzeo jednog plavog,odmotao,i....blenudmotao je i drugog. I trećeg.Ja nisam nijednog.Samo sam se polako,a onda sve brže povlačila prema vratima.Neznam kojeg je po redu odmotao prije nego se zaletio prema meni.Do hodnika nisam usjela stići - maaaaamaaa sam uspjela povikati,ali su me ćuške stige.Vukao me za kosu,lupao gdje je stigao,riječi ne pamtim,vritnjak pamtim jedan,uha su mi već bila ko magareća navučena,nos spljošten prije nego je mama stigla,Ali mi je kosa još bila u njegovim rukama.Mlatio me ko voletinu,batine koje sam tada dobila nikada prije nisam,a napravila sam mu već svakakve psine prije toga.Nisam plakala,ono blaženstvo u ustima i grlu dok su bomboni polakio klizili prema mome želučiču je još bilo u sjećanju,a i znala sam što i kada i kako slijedi.Za desetak dana blaženstva se nešto mora i otrpeti.A sada je i mama bila tu.Spas.Spas,je,malo sam se tu u računu prešla.Popila sam ja još jednu turu batina,tu kosica nije stradala,niti čuški nije bio - guza je stradala,ali fučkaj to - dvije kile bombona u niti deset dana se topilo u mojim ustima - za to se može otrpjeti još toliko ako treba - bomboni su ipak bomboni - dvije kile,jel.

 

[zeljko kz]

U ono vrijeme bi rekli po muci se poznaju junaci :icon_weed::icon_weed:

 

[sanjin]

Nekad je to bilo sve drugačije. Kak si rekla, na boru si visjele jabuke, pecivo , razni papirčići pa ti šećerni bonboni... bori su se kitili sa svime. Bilo je možda 10 -20 kuglica, svaka svoja, teško je bilo naći dvije-tri jednake. I bor se kitio na Badnjak, toga se još uvijek pridržavam. Sa prvim mrakom smo punili bor sa svačim, bonbona je bilo najmanje, pa slama ispod bora, košara sa pšenicom, kruh... Danas gledam susjedu, bor okičen već početkom prosinca, pa kuglice u istoj boji jer ne daj Bože da ni su pasend sa bjeskalicama ili sa zavjesama jer bor mora biti na prozoru da se vidi izvana jer kaj bi rekli susjedi, mora biti naljepši. Puno nas je zaboravilo da se je nekad bor kitio zbog ukučana a ne vanjskog "društva". Djetinstvo mi je bilo siromašnije, bilo nas je puno takvih... Uglavno, radio se igrokaz u školi za Novu godinu. Ja se uhvatio uloge Djeda Mraza, bilo nas je tri Djeda u istom igrokazu. Svaki od nas je dobio bonbone koje bi u zadnjoj sceni bacali u publiku. Rijetko bi uopče i viđao bonbone tako da nisam mogao odoljeti Na zadnjoj generalnoj probi više nisam imao ništa od bonbona , samo ambalažu. Novce za kupiti druge nisam imao, pitati učiteljicu za nove me bilo sram. Narezao sam repu na kocke, našao manje orahe i to sve umotao u papiriće. Učiteljici nikad nije bilo jasno zašto mi je publika bacala bonbone nazad...

 

[johabica]

Pa da.I kako onda može biti čudno što sam takva kakva sam.Kalila sam se ja još od malih nogu.:icon_rolleyes::biggrin::biggrin:

 

[johabica]

@sanja,ma ti si gori od mene.Ili,svi smo mi međimurci isti - snalažljivi.
Bem ti djetinjstvo takvo - sa šarenim kamenčićima sam se igrala i kolače od blata raila.i bila sam sretna,a danas djeca pune sobe plastie imaju,neznaš kud se okranuti od njih, a popet ničim nisu zadovoljni.

 

[zeljko kz]

Nisu kriva djeca nego vrijeme !

 

[johabica]

Da na forumu ima topik "Vjerovali ili ne",ja bih to stavila tamo. Al pošto nema,ajd nek bude ovdi - evo šta još uvijek mogu sa svojih pedeset i dvije plus 33% od pedeset treće. Ma ponosim se sobom.:icon_weed: