Pise: dr. Branimir Molak, dipl.ing
BESMISLENA FORMULA ZA ODREĐIVANJE CIJENA NAFTNIH DERIVATA
Cijene naftnih derivata utječu na cijene mnogih drugih proizvoda i usluga. Svaka država mora voditi brigu i o tome da su energenti dostupni stanovništvu po cijeni koju to stanovništvo može platiti. Ne smije maloprodajna cijena naftnih derivata u Hrvatskoj biti ista kao što je u bogatim državama zapadne Europe ili Mediterana, ili pak znatno viša nego npr. u bogatoj SAD. Cijena naftnih derivata u Hrvatskoj previsoka je s obzirom na kupovnu moć stanovnika, što pokazuju usporedbe s drugim državama. To govori da nešto s formiranjem njihovih cijena u Hrvatskoj nije u redu.
Trošak nafte uz njenu cijenu u svijetu 65-70 USD/barelu u cijeni derivata danas u Hrvatskoj ne prelazi 2,5 kune po litri. U razdoblju porasta cijene nafte u svijetu za jednu kunu/litri, benzin je u Hrvatskoj poskupio za više od tri kune. Dakle, ako je cijena nafte u svijetu porasla za jednu kunu po litri koji su to troškovi trgovaca derivatima, INA-e ili države u Hrvatskoj zbog toga porasli za još dvije ili više kuna? Nema takvih troškova. Očito je stoga, da se porast cijene nafte u svijetu koristi da bi se netko u Hrvatskoj bogatio dodatnim dubokim posezanjem u džep potrošača tj. njihovim osiromašivanjem.
U svijetu cijenu naftnih derivata određuje cijena nafte, zatim cijena prerade nafte i distribucija derivata na benzinske postaje, te davanja državi. Po “Pravilniku o utvrđivanju cijena naftnih derivata” NN112/2003
http://www.nn.hr/sluzbeni-list/sluzbeni/index.asp ta cijena nije ovisna o cijeni nafte. Taj pravilnik gotovo se ne razlikuje od Uredbe o cijenama NN2/2001. koja je 2003. stavljena izvan snage. U pravilniku je svuda samo riječ uredba zamijenjena riječju pravilnik i dodan još jedan namet (X5= troškovi nabave). Nigdje se niti ne spominje cijena nafte.
Umjesto cijene nafte kao ulazne varijable za određivanje cijena derivata ulazni pokazatelj u Pravilniku (članak 5 pravilnika) je cijena naftnih derivata u Genovi (?!) što u potpunosti dokida odgovornost za poslovanje rafinerija (u formuli nema troškova rafinacije, ali ima troškova skladištenja i nabave derivata). Pravilnik je pisan kao da Hrvatska nema rafinerija, a ima ih kapaciteta osjetno većih od potreba, i kao da sve derivate nabavlja u Genovi u Italiji, a tvrde da naftu uvozi iz Rusije. Što je najzanimljivije trenutni ministar gospodarstva takav model određivanja cijena naziva tržišnim. Po takvom “tržišnom” modelu mogli su kao ulaznu varijablu za cijenu naftnih derivata kod nas staviti i npr. cijenu peradi u Mađarskoj, banana u Kolumbiji ili metli u Kini. Dobili bi isti ili sličan rezultat – “tržišne” cijene naftnih derivata – po potrebi onih koji ih određuju. “Formulom” određenoj cijeni derivata, dakako, dodaju dažbine za izgradnju cesta i autocesta, PDV...
Uobičajena praksa je da oni koji odlučuju u Hrvatskoj energetici, i ne samo njoj, kada žele što dublje zavući ruku u džep potrošača izmišljaju za taj cilj “čudesne” formule kao što je spomenuta o naftnim derivatima. Slična je bila i ona za određivanje čudesne paušal “snage” (HEP-a) ukinuta 2001. godine, kada je ponovno uvedena naplata prodaje ničega – paušala sa smiješnim obrazloženjem (zbog potreba očitavanja brojila,...) po kojoj i danas prodaje električnu energiju.
Sve je to posljedica nepostojanja neovisnog instituta za energetiku koji bi se brinuo i o interesu stanovništva, a ne samo interesnih grupa političara koji donose štetne odluke u energetici. Davna ideja o formiranju takva instituta je zloupotrijebljena – ukradena od strane jednog političara i formiran je njegov tzv. energetski institut koji nije u stanju niti napraviti valjane energetske bilance a kamo li nešto drugo. Kroz taj tobožnji institut daje se samo “znanstveno ruho” štetnim odlukama interesnih grupa u energetici u dosizanju “tržišnih” (čitaj viših) cijena energenata.
Tragično da se u Hrvatskoj struka ne smije niti pojavljivati s nikakvim idejama o tome kako riješiti neki problem, jer te ideje umrežena mafija i politika najčešće ukradu, "pokupe" za njihovo tobožnje rješavanje - tzv. projekti - novac iz proračuna i dakako ništa ne naprave, jer ni ne znaju i nije im niti cilj nešto napraviti za bolji život ljudi.
“INFORMIRANJE” O “NUŽNOSTI” DALJNJEG POSUPLJENJA NATNIH DERIVATA
Razlika između proizvodne cijene domaće nafte (10-15 USD/bbl uključujući i troškove istraživanja novih izvora) u INA-i i one svjetske (60–70 USD/bbl) po kojoj je INA prodaje iznosi oko 50 USD/barelu, odnosno da INA zaradi samo na godišnjoj proizvodnji od oko milijun tona domaće nafte oko 500 milijuna USD. To se lako može pokazati izračunom. Zacijelo preradom te nafte do maloprodajne cijene derivata (i tri puta više nego cijena nafte) INA zaradi još podosta, kao i preradom uvozne nafte (oko 80% potrebne nafte je iz uvoza), da pritom profit prodajom plina - razlikom prodajne i proizvodne cijene domaćeg plina i onog uvoznog niti ne spominjemo. Mađarima su prodali četvrtinu INA za samo 505 milijuna USD, koliko iznosi jednogodišnji profit samo od domaće nafte ili što je danas dvadesetak puta manje od njene stvarne vrijednosti. Taj iznos koji su platili, zacijelo, Mađari mogu sudjelovanjem u profitu INA-e (25%) namiriti u vremenu kraćem od dvije godine. Stoga je posve smiješno da u daljnjim bezrazložnim nastojanjima za prodajom INA-e, oni koje je žele rasprodavati, tvrde da ona vrijedi između tri i četiri milijarde USD, kad vrijedi desetak puta više. Zašto uopće prodaju ono što nije njihovo i donosi golemi profit?
Stoga je kuknjava političara kako treba novca za modernizaciju rafinerija (pa da zbog toga i nadalje treba poskupjeti naftne derivate) bez osnove, kao da 500 milijuna USD godišnjeg profita samo od prodaje domaće nafte to ne omogućuje.
Postavlja se i pitanje da li u svijetlu nedavne izjave jednog bivšeg ministara gospodarstva – sada trgovca naftnim derivatima, kako njegova firma uvaža naftne derivate visoke kakvoće – bolje od onih koje proizvodi INA, uopće treba obnoviti rafinerije ili samo manji dio njihova kapaciteta. Bivši ministar se hvalio kako njegova firma uvozi kvalitetnije derivate nego što ih proizvodi INA, koje prodaje na svojima - prije postajama INA-e. Zanimljivo bi bilo znati kako i zašto je uopće došlo do promjene vlasništva. Od donošenja spomenute uredbe 2001. osjetno je povećan uvoz naftnih derivata i 2003. je iznosio 1,307 milijuna tona, što čini oko 25% njihove ukupne potrošnje u Hrvatskoj. Istovremeno domaće rafinerije, čak i uz izvoz svojih proizvoda, iskorištene su tek s jednom trećinom svojih kapaciteta. Očito samohvala bivšeg ministra ima za svrhu povećanje uvoza “kvalitetnijih” derivata, a daljnje smanjenje korištenja i time štetu INA-nim rafinerijama. Izgleda da je to primjena parole “Kupujmo hrvatsko” na način bivšeg ministra, pa je vjerojatno i “famozna” formula za cijene naftnih derivata “izumljena” za taj uvoz derivata. Ako nam je potrebna samo trećina kapaciteta rafinerija za zadovoljavanje domaćih potreba za derivatima, zašto bi trebalo obnavljati i one kapacitete koji se ne koriste?
Stalna poskupljenja naftnih derivata i drugih energenata u Hrvatskoj u biti ni nemaju veze s cijenom nafte i drugih energenata na svjetskom tržištu nego su upravo rezultat teških promašaja onih koji vladaju energetskim sustavima (prodaja u bescjenje četvrtine INA-e Mađarskoj, štetan ugovor o prodaji jadranskog plina Italiji, vrlo štetan ugovor o NE Krško sa Slovenijom...).
U Hrvatskoj je uhodan model – formula ponašanja da političari dok su na vrlo visokim pozicijama odlučivanja pripremaju teren za svoje “uspješno poduzetništvo” kada horizontalno rotiraju ili privremeno siđu s funkcija. Stoga se ne treba čuditi što se to preslikava i na sve niže razine vladanja i zašto je u Hrvatskoj vlast tako “slatka”, a gospodarstvo tone sve brže. U igri za puk koja se ponavlja, kada postanu opozicija, tobože žestoko napadaju one na vlasti da ništa ne rješavaju od onoga sto su sami trebali riješiti dok su bili vlast, a u biti ne dozvoljavaju ništa promijeniti za dobrobit puka jer bi to ugrozilo njihove osobne interese.
Odgovornost za ovo što se događa je i na medijima. Ima u Hrvatskoj novinara koji koriste glasila u kojima rade za besplatno reklamiranje “uspjeha” interesnih grupa o kojima pišu – u biti njihovi su glasnogovornici, koje ih za to plaćaju, pa su znatno bolje plaćeni od svojih kolega koji nastoje objektivno informirati javnost. Stoga se neki, zahvaljujući “novinarima” - bogate, a posljedice njihova pisanja (prekomjerne cijene i drugo) trpi sve siromašniji puk.
