Bavim se ovčarstvom zadnjih 12 godina.
2000g u Gunji kod Županje uzeo sam dva šteneta hrv. ovčara,odudarali su malo od standarda,jedan je bio prenizak sa dugom dlakom,prirodno kusast i izrazito temperamentan,drugi malo viši,kratke dlake ali kovrčave i potpuni flegmatik.Navodno iz istog legla.
Nisu imali nikakve papire.
Dresirao sam ih i postigao čudo,izvrsno su se nadopunjavali i vršili su osnovne operacije sa stadom.
Prava je milina kad pričaš s prijateljem na cesti,ovce pasu oko 400m od nas i samo jednim potezom ruke uputiš dva psa da vrate 400 grla stoke,okrenu ih,potjeraju prema tebi i onda vikneš ČEKATI...a njih dva stanu sjednu i gledaju iz daljine...a onda opet samo jednim potezom ruke ponovno aktiviraš tjeranje prema pastiru.
Ljudi vjerujte osjećao sam se kao da su mi ovce na daljinski.
Kada bih išao ispred ovaca,oni su obavezno bili iza,a oboje su znali ostati negdje ako im ostaviš kaput,torbu ili nešto slično,bez obzira na vremenske prilike.
Uvijek su jeli iz iste posude i nikada,ali nikada se nisu posvađali oko hrane,što je također fascinantno.
Godinama uopće nisu odlazili u "svadbe",krenuli su sa tek oko 5 g i opet nešto fascinantno,naime nikada nisu išli oboje istovremeno,jedan je uvijek bio kod ovaca,tek kad se vrati prvi drugi ode.
S godinama su se i ovce naviknule do te mjere da fizičko vraćanje više nije bilo ni potrebno,reagirale su na njihov lavež i automatski mijenjale smjer kretanja u većini slučajeva.
Sve u svemu to je pravi radni pas,pravi prijatelj i odličan čuvar imanja.
Medo je uginuo 2009 u proljeće od piroplazmoze,nakon što je dva puta preživio,treći put kad je dotuklo,zavukao se negdje dva dana i bilo je kasno za terapiju.
Gunja,flegmatik i profesor kako ga zovem od milja uživa u penziji,a za ovcama ide rekreativno i kada se njemu hoće.