johabica
Iskusan lik
- Tu od
- 8 Tra 2012
- Poruka
- 4,529
Ma kakvi, nekaj radim i zatvorenih očiju..
Npr., vozim u zavoju.
Tak ti je jednom davno, dok se udavala kćerkina prijateljica a kćer joj je kao najbolja prijateljica morala kupiti vjenčani buket, te subote ujutro dok je bila svadba došao kod nas šleper po krumpire. Buket se naravno radi na dan svadbe da bude sviježi, a kćer nije mogla otići sama u cvjećaru u drugo selo po njega jer se mora odraditi svadbena toaleta, a to traje satima....i tak sam morala ići ja po njega. Obzirom da je to bio buket specifičnog oblika, nije se mogao položiti na sjedalo nego ga je za vrijeme vožnje morao netko držati u ruci. Radnika za utovar 22 tone nas je ionako bilo malo i nitko nije mogao ići sa mnom. Zgrabila sam šofera šlepera - ionako nije ništ radio. Vozimo se mi, a cesta vijugava, sa mali milion zavoja, nekih i skoro 90 stupnjeva, a ja tu cestu poznajem ko svoju kuću, ma zatvorenih očiju ju mogu odvoziti. I naravno, brzina mi nije problem, navikla ja na cestu......ulaziš u zavoj normalno malo smanjiš gas, uđeš u zavoj, na pola zavoja dodaješ gas da te motor izvuče iz zavoja.....a gledam ja šofera na sjedalu do mene, zgrabio je onu ručicu za držanje iznad i prsti mu pobijelili kako je stiska, a lice mu malo bijelo, malo sivo.....i velim mu - ma nemaj brige, sve bu ok, napravi kao i ja - kad ulazimo u zavoj zatvorim oči, kad izađemo iz zavoja otvorim oči, i vozimo dalje.
Da si mu vidio facu.....
Zvao me drugi dan njegov šef skladišta iz firme, govori, veli mu čovjek, nikada više sa ženom neće sjesti u auto.
Npr., vozim u zavoju.
Tak ti je jednom davno, dok se udavala kćerkina prijateljica a kćer joj je kao najbolja prijateljica morala kupiti vjenčani buket, te subote ujutro dok je bila svadba došao kod nas šleper po krumpire. Buket se naravno radi na dan svadbe da bude sviježi, a kćer nije mogla otići sama u cvjećaru u drugo selo po njega jer se mora odraditi svadbena toaleta, a to traje satima....i tak sam morala ići ja po njega. Obzirom da je to bio buket specifičnog oblika, nije se mogao položiti na sjedalo nego ga je za vrijeme vožnje morao netko držati u ruci. Radnika za utovar 22 tone nas je ionako bilo malo i nitko nije mogao ići sa mnom. Zgrabila sam šofera šlepera - ionako nije ništ radio. Vozimo se mi, a cesta vijugava, sa mali milion zavoja, nekih i skoro 90 stupnjeva, a ja tu cestu poznajem ko svoju kuću, ma zatvorenih očiju ju mogu odvoziti. I naravno, brzina mi nije problem, navikla ja na cestu......ulaziš u zavoj normalno malo smanjiš gas, uđeš u zavoj, na pola zavoja dodaješ gas da te motor izvuče iz zavoja.....a gledam ja šofera na sjedalu do mene, zgrabio je onu ručicu za držanje iznad i prsti mu pobijelili kako je stiska, a lice mu malo bijelo, malo sivo.....i velim mu - ma nemaj brige, sve bu ok, napravi kao i ja - kad ulazimo u zavoj zatvorim oči, kad izađemo iz zavoja otvorim oči, i vozimo dalje.
Da si mu vidio facu.....
Zvao me drugi dan njegov šef skladišta iz firme, govori, veli mu čovjek, nikada više sa ženom neće sjesti u auto.
