Točno tako, ti su viličari posluživali "ljevaoničke pogone" u tri smjene, dan i noć.
Ulje se u svakom generalno uređenom motoru mijenjalo redovito, ali je abnormalna količina prašine uzimala brzo svoj danak, nakon 6-7 mjeseci vozači bi uglavnom samo svako jutro dolijevali ulje u motore. Znam da to tebi sada možda izgleda neobično, ali uvjeti su rada bili okrutni i surovi i za ljude i za stojeve. (Moj otac je tamo zaradio silikozu pluča.) Niti danas u ljevaonicama uvjeti rada nisu laki, ali onda, čistilište i pakao na zemlji.
Da se nadovežem. Poslije 1985. godine i nastajanja dvije lokacije iste firme se počelo kupovati sve više električnih viličara, da se smanji zagađenje proizvodnih pogona dimom.
U firmi je zadnjih godina na adresi gdje sam dočekao penziju bilo do 19 kom viličara, manje diesela, a više električnih. Nosivost u rasponu od 1T do 8T, a na drugoj lokaciji je znalo biti po pet-šest komada. S godinama je Indos prestajao biti glavni model, a nastajalo je šarenilo, što je s jedne strane bilo interesantno ali i sve kompliciranije za održavati, radi dijelova itd. Ma duge priče bi to bile...