Nemojte se zavaravati s Rusijom. Sad ne uvoze iz SAD-a i EU-a, nego iz Argentine i Brazila. Rusija je gladna od 1917 i tako će ostati. Imaju 16% svih svjetskih resursa, a nisu se u stanju prehraniti.
Baš čujem da Rusi masovno umiru od gladi i da je krenuo val izbjeglica prema Europi. Amerikanci kad su to čuli, odmah su poslali stotine tenkova i drugog kopnenog oružja da spriječe ruske izbjeglice. :icon_twisted:
A ovo sve mi je, blago rečeno, na nivou novi-svjetski-poredak.com i sličnih stranica. Sve se svodi na to da je kapitalizam loš, komunizam dobar. Usprkos činjenici da su jedine pojave gladi uzrokovane političkim odlukama upravo bile produkt komunizma (Ukrajina, Sj. Koreja i Kina).
I kažete da u tome nisu prste imali ljudi sa zapada? Tko je bio u vodstvu SSSR-a i KINE kada su nastali problemi sa glađu? Da li je slučajno da su ekonomsku politiku vodili židovi ili su samo oni imali peh u komunizmu? Ne čini li se to kao neka osveta? Sj. Korea je imala velikih vremenskih nepogoda (
https://hr.wikipedia.org/wiki/Masovna_glad_u_Sjevernoj_Koreji) koje da su se nama dogodile ne bi rezultirale glađu nego lijepim povećanjem vanjskog duga. :icon_twisted:
A taj dug ne možemo otplatiti i tako ćemo uskoro biti samo podstanari u vlastitoj državi. Jer to je kao o.k. u kapitalizmu. Zar ne.
Ideja u kojoj su resursi zajednički i u kojoj svi doprinosimo svojim radom za sve nema osnove u realnom svijetu. Niti smo svi jednako sposobni, niti smo svi jednako pošteni.
Ne možemo pričati o demo-kraciji u kapitalizmu. Znači ili imamo vladavinu kapitala (elite u nedemokratskom socijalizmu) ili vladavinu naroda (što je jako teško realizirati zbog puno interesnih grupa kojima to nije u interesu).
U konačnici, socijalno najosjetljivije zemlje su upravo one u kojima je kapitalizam na najvišem nivou.
Htjeli ste reći da neku iluziju dobrog života imaju samo države koje najbolje iskorištavaju druge države? Recimo kao naftom bogate zemlje.
Zato milijuni jebivjetara iz Afrike i Azije dolaze u Njemačku, Švedsku ili Francusku, da uživaju u plodovima tuđeg rada kao socijalni slučajevi.
A tko ne vjeruje, nek ode pa se sam uvjeri.
Ne, nego im truli zapad nije u stanju ponuditi kapitalističko rješenje koje funcionira dobro kod svih. Vi govorite da postoje različito sposobni i lijenčine koje ne rade. To ne poričem. Međutim,
mene je zanimalo da li postoji primjer gdje bi se izabrali najsposobniji, najmarljiviji, najproduktivniji te maknuli svi koji ne rade da bi u tom teoretskom primjeru mogli pokazati kako kapitalizam dobro djeluje na sve te najbolje ljude.
I što sam zaključio, a što i sami možete provjeriti? Da imamo jedan mali problem. Kako pošteno platiti rad svih tih najboljih marljivih ljudi? O tome sam vam pisao već 5 godina. Pitanje pošteno plaćenog posla je ključna stvar, a ne pitanje različite sposobnosti jer kada imamo 100% sposobnih i marljivih, rješenje pošteno plačenog rada daje samo jedan zaključak: Ostvarena štednja mora biti kompenzirana ili imamo poker sistem ekonomije. Poker sistem ekonomije podrazumjeva da će sve djelatnosti jedan po jedna morati ići u bakrot. I to ne zbog izostanka potražnje, nego jer im rad neće biti profitabilan tj. pošteno plaćen.
Poker sistem ekonomije uvijek ima gubitnike. Kako je poljoprivreda ostala bez državne zaštite (jer je to bilo u interesu krupnog kapitala) bilo je jasno da će poljoprivrednici biti među prvima koje će pogoditi poker sistem ekonomije. I zbog toga sam zamolio administratore da mi odobre da prišem o političkoj komponenti ekonomskog stanja. Mislim da sam mnogima pomogao da se nepotrebno ne zalete u financijsku propast. O financijskim problemima poljoprivrednika prije skoro 100 godina se može pročitati u ovom dokumentu:
http://www.ubs-asb.com/Portals/0/Casopis/2010/11_12/B11-12-2010-Gnjatovic.pdf .
Ako ste poljoprivrednik i mislite da vaš posao treba biti pošteno plaćen, tada morate znati da to žele vjerojatno i oni drugi. Samo u poker ekonomiji netko izvuče kraći kraj jer nema rješenja za sve. Kako to rade u naprednijim zemljama? Poljoprivrednici se udruže i snagom udruženja diktiraju isplativost posla. Umjesto rješenja za sve, radi se rješenje za interesnu grupaciju. Ipak, tada netko drugi mora platiti danak.
Pitanje je samo koliko će se dugo velika udruga moći boriti za svoje interese. Gubici koje će stvoriti oni drugi će ih natjerati na djelovanje iz nužde. Možda će se toliko srušiti isplativost posla da će samo najproduktivniji proizvođači imati isplativost. Nemojte se zavaravati da je udruživanje konačno rješenje. Prije ili kasnije susresti ćete se sa jačim igračima koji neće imati milosti. Imali ste to prilike vidjeti sa privatnim otkupljivačima.
Pitanje pošteno plaćenog posla je vječno pitanje kada je u pitanju robno-novčana razmjena. Merkantilisti su to riješili tako da su imali za cilj povećati količinu novca (zlatnici) u državi izvozom ne brinući za posljedice u vlastitoj i drugim državama. Danas to ne može biti rješenje jer financijski problemi jedne države vode u migracije stanovništva koje opet ništa ne rješavaju. Čak i da naša država postigne taj merkantilistički princip ne bih bio sretan stim rješenjem. To je tempirana bomba koja se može eksplodirati sa velikim posljedicama. A moguće je da će nekim državama pasti na pamet da ratnim djelovanjem riješe probleme.
Drugo rješenje koje se radilo sa ne baš velikim uspjehom je da se umjesto izdavanja domaće valute na temelju pologa strane valute, radi emisija domaće valute kojom se pokriva deficit proračuna. Ono što tu bode u oči je
da bi tada svakom megalomanskom političaru moglo pasti da posegne za štamaparijom novca u svrhu realizacije megalonaskih zamisli. Tu bode oči i nešto drugo. Naši
ekonomski stručnjaci stvarnost uopće ne prikazuju u realnom svjetlu i ne bave se razradom ideje pošteno plaćenog posla. Iz toga slijedi zaključak da "stručnjaci" baš i
ne razmišljaju puno o posljedicama svojeg djelovanja ili su na neki način primorani da tako djeluju. Treća stvar koja bode u oči je da vam
stručnjaci neće htjeti potvrditi niti ovo prvo niti drugo.
Zbog toga svega, jasno je da rješenje ekonomskog uspjeha nije isključivo u domeni stručnjaka, nego u domeni društvenog sistema. Moramo postati toga svjesni, a ne žmiriti na uzroke problema. Rješenje se neće samo stvoriti. A pogotovo nitko neće zaštiti interese velike većine, nego ona sama. Zato velika većina mora biti upućena u pravo stanje.
Pravi put je da istražite kada će rad svih biti pošteno plaćen. Jer to je ustavna kategorija garantirana Ustavom. Garantirana, ali neistinita. To vam nije čudno?