Evo šta ja mislim o ovoj temi-vratiti ću se tridesetak godina unatrag i prisjetiti se svojih prvih konkretnijih doticaja sa velegradom.Naime,kupili smo kamion,uzeli mjesto na tržnici na Trešnjevci,ono veliko za prodaju krumpira u vrećama za zimnicu.Bilo nas je dvadesetak proizvođača,većinom iz moga sela i iz Varaždinske županije.Niti nakon trideset godina nisam zaboravila dan kada je jedna "gospođa" prolazila pokraj nas vodeći djete za ruku i rekla djetetu-vidiš sine,ako nećeš učiti biti ćeš kao oni.Osim toga,sa svojih dvadesetak godina za većinom sve zagrebčane bila sam "kumica",što mi je u prvi mah bilo smiješno,dok nisam shvatila da me smatraju "korak ispod sebe",a većina se i tako ponašala prema meni.Kao da sam neka priglupa jadnica.Dobro,to se vremenom promjenilo,ali tek zadnjih petnaestak godina,kada je počela kriza pa je bahatost zamjenila svijest da prljave ruke znače rad,a rad znači da imaš što staviti u usta.Pa se tako počeo cijeniti i rad na zemlji.
Dali je lakše građaninu ili seljaku?Da krenem od sebe.Ja sam seljak.Od poljoprivrednih proizvoda imam samo rajčicu,papriku i krastavce.I krumpir kojega ne pojedemo niti dvadesetak kila kroz godinu.Sve ostalo kupujem.Ne radim si vrt,jer nemam niti vremena niti volje.Dakle,kupujem ama baš sve što treba za pojesti,a i ovo što imam van sezone proizvodnje.Zimnicu ne radim.Grijemo se na plin.Zadnjih par godina hodnik i sobe djece u kojima nitko ne spava ne grijemo.Štednja.Po noći termostat ide na petnaesticu.Po danu na dvadeset i dva.Plastenike zaljevam ujutro od pet,tako da se završi do osam.Jer je jeftinija struja.Dakle,ustajem u pet.Zbog štednje.Imam suđericu,ali većinu suđa operem ručno,usput,zbog štednje.Imamo i priključak gradskog vodovoda,ali koristimo kućni hidrofor.Štedi se gdje se može.Iako si dozvolim potrošiti te ušteđene novce na drugoj strani.Jer mogu.A mogla bih i da ne štedim tamo gdje se može.Jer radim kada treba od jutra do mraka.Eto,i danas sam radila do pola devet navečer.Ne osam sati dnevno.Večina građana u bilo kojem gradu potječe sa sela.I moja kćer isto.Kupila u Zg stan,pa je i ona građanka.Ide na jahanje-konja-sat šezdeset kuna,dva sata tjedno,sto dvadeset.Kaže,može si priuštiti,to joj je relaksacija.Neka plati.Hoće na more-neka plati.I ja hoću,i mogu platiti,ali ne mogu ići.Jer me nema tko zamjeniti u plastenicima.Pa čekam zimu.Neću dalje raspredati,reći ću samo ono što su nekada govorili stari ljudi-istegni noge toliko koliko ti je dugačak pokrivač.Pa se potrudi da si nabaviš onakav kakav ti treba.Kako?Kada imaš viška,štedi.Za crne dane.Ne živi od danas do sutra.Jer,sve se u životu mjenja.Ja sam bila sa dvadeset kumica,sada sam seljanka,ali imam uz samopoštovanje i poštovanje građana.Jer su shvatili da sam postigla više od većine njih. Prljavim rukama.Želudac svaki dan pun,svi računi plačeni na vrijeme,-struja već godinama unaprijed,nikakvih kredita,nikakvih minusa na karticama jer ih niti nemam.Zna selo kako je ne imati.Ono selo od prije pedesetak godina.Kada su naši djedovi pješice hodali u grad na posao.Dan i pol pješačenja.Jer se nije zaradilo dosta da se kupi karta za vlak.Bili su mužeki i kumeki u očima građana.Niža klasa.
Je,nama na selu je lakše,pogotovo aka se napravi komparacija dvije obitelje sa istim poslom i istim prihodima.Ali ko ih sprječava da dođu živjeti na selo.Mi seljaci smo dobrodušni ljudi,rado prigrlimo i pomognemo.
Bahato?Bezosjećajno?Previše uopćeno?
artyman:
