Ima li ko iskustva sa organskim peletiranim gnojivima? Mogu li ona u potpunosti zamjeniti svjež stajnjak? Prije svega mislim na popravak vodno vazdušnih osobina i humusa u zemljištu. Pošto je problem nabavke i transporta svježeg stajnjaka sve izraženiji, može li gnojivo u vrećama koje se lako transportuje i rastura biti adekvatna zamjena? Ako može i ako neko imaiskustva, koje su to količine u odnosu na svjež stajnjak?
DObra tema i puno mišljenja. No, vrijeme je da se :fball: vrati na "centar".
Peletirana organska gnojiva ili tvornički prerađena organska gnojiva (ovaj drugi termni koristim češće i čini mi se pravilnijim, jer nije nužno da mora biti u obliku peleta) su danas gotovo potpuna zamjena za stajski gnoj.
Od pozitivnih svojstava tvornički prerađenih gnojiva, naveo bi slijedeće:
1. Lako dobavljiva (ima ih u svakom agro dućanu)
2. Lako se transportiraju (u auto se bez problema može staviti 5-6 vreća, i malo više ako treba; a baš me zanima da li u auto mogu istovariti 3-4 tačke stajskog (poluzrelog) gnoja :rolleyess
3. Lako se primjenjuje (vrlo efikasno rasipačem, a može i lokalizirano u redove)
4. Lako se čuva
5. Nema primjesa sjemenki korova (kao kod stajanjaka preživača)
6. Nema niti "primjesa" različitih štetnika (ovo znaju oni koji se se jednom "opekli" u primjeni stajskog gnoja kod krumpira, mrkve, pastrnjaka, celera, luka i sl.)
7. Omjer hraniva i suhe tvari je deklariran i kao takav "nepromjenjiv".
Što se tiče stajskog gnoja, dobre osobine su slijedeće:
1. Radi se o živoj masi (visoka količina aktivnih mikroorganizama, koji nastavljalju svoj "rad" odmah nakon primjene u tlo)
Ono što je loše kod stajskog gnoja je nedefinirana količina hraniva u stajanjku. U raspravi su neki naveli podatke iz literature, međutim isti su zaboravili da navedeni podaci vrijede samo kod ispravno tehnološki pripremljenog stajskog gnoja. Međutim, uređenih gnojišta u HRV nisam baš vidio, a ista literatura navodi da gubici kod nepravilne pripreme gnoja iznose i preko 80% !!!!.
Druga stvar kod nabave stajskog gnoja je problem nabave zrelog stajskog gnoja. Uglavnom se nabavlja poluzreli ili nezreli. Kod gnojidbe ratarskih kultura to i nije veliki problem (gnoji se u jesen, a sije kukuruz u proljeće) ali za povrće je to vrlo važno.
Kako uopće prepoznati zreli stajski gnoj? Vrlo jednostavno; potpuno je razgrađen i NE SMRDI. A ne smrdi jer je organska tvar potpuno razgrađena te nema više produkcije "smrdljivih" plinova (CH4, NH4, H2S i sl.). Znači ukoliko smrdi, a smrdi na kilometre, zaboravi priču da je to zreli stajski gnoj.
Tako da danas u intenzivnoj proizvodnji povrća, gotovo nema alternative, i jedini prihvatljvi organski proizvod je tvornički prerađeni stajski gnoj. U ratarstvu, to nije toliko važno, a u voćarstvu se još može "pregovarati".
Kod izbora potrebno je paziti na slijedeće:
1. Količina suhe tvari (što više to bolje)
2. Cijena (što jeftinije to bolje)
3. Dozrelost (ako smrdi, nije tehnološki dozreo gnoj; što će nastaviti u tlu a u zaštićenom prostoru to može biti pogubno za biljke; jer je NH4 toksičan u većoj koncentraciji) - znači ne smije smrdijeti
I to je to. Imaju nekoliko nedostataka, ali puno više prednosti, i stoga preporuka za primjenu (samo da stanu u "cijenovni" okvir; ali to je druga priča, previše zastupnika, distirbutera i sl., a svako mora bar malo zaraditi...)
I još jedan dio priče, a to je rasprava organska tvar vs. humus.
Organska tvar NIJE humus.
Niz bi išao nekako ovako: sviježa organska tvar - mrtva organska tvar - humus - razgrađeni humus (humusne komponente) - biljka.
U ovoj cijeloj priči oko humusa, ruska je škola definitivno najjača, i šteta je autora koji pišu o humusu a ne poznaju osnove ruske škole.
Evo što kaže ruska škola:
Humus je širem smislu produkt intenzivnog raspadanja organskih ostataka, kao i resinteze i procesa humifikacije (nastanka samog humusa).
Humus se sastoji od:
- Nespecifičnih humusnih tvari (oko 10-15% od ukupne mase humusa) a to su aminokiseline, ugljikohidrati, poliuronske kiseline, polifneoli, fermenti, vitamini, antibiotici, lignini, smole i dr.
- Specifične humusne tvari - huminske kiseline, fulvokiseline i humini.
Za ishranu bilja važno je spomenuti da biljka ne može usvojiti direktno humus jer se radi o molekuli velike molekularne mase, već se ista mora razgraditi (u praksi se to naziva mineralizacija humusa), na nespecifične i specifične humusne tvari (koji imaju manju molekularnu masu) te ih biljka onda može usvojiti i iskorisiti u vlastitom metabolizmu.
Ukoliko nema razgradnje, biljka humus ne može usvojiti.
Negativan primjer toga su tzv. ritske crnice, tla crne boje, sa visokom količinom humusa, ali zbog nepovoljnog vodozračnog odnosa (ali i samog sastava humusa) nema razgradnje i biljke to ne mogu iskorsititi.
Pozitivan primjer su černozemi (Baranja), tla koja su prirodno sadržavala velike količine humusa (travnjaci), ali se zbog intenzivne obrade (oranja) tlo obogaćuje kisikom te je proces mineralizacije (razgradnje) humusa vrlo intenzivan, i biljke to dobro iskorištavaju.
Inače, huminske kiseline se mogu kupiti kao gotovi preparat (gnojivo) te se mogu koristiti u gnojidbi biljaka. Na žalost, kod nas na tržištu ih nema.