Da, da, svi mi razmišljamo srcem, realnost je nešto drugo.
Ko što @gogo veli - ako krkne Agrokor, za koga će proizvesti tikve? Možda se i nađe drugi kupac, a možda i neće. Ko i za pšenicu, i sve ostalo.
Ako se ne spasi Agrokor ode trideset - četerdeset tisuća hektara oranica na hrvatskom tlu u rusko vlasništvo, ode pola hrvatske poljoprivrede k vragu.
I ja sam za to da Todorić propadne u kompletu - i on i svih njegovih dvijestotinjak firmi koje posjeduje zajedno - srcem. Mozak govori nešto drugo.
Za to sam da se ova firma u mome selu koja je pet puta mijenjala vlasnika a svih godina je u stvarnom vlasništvu Todoriča, a on ju je četiri puta kupovo od sebe samoga i prodavao sebi samome da uvijek iznova pobere povrat kapitalnih ulaganja i državne poticaje za zapošljavanje radnika pročešlja od daana otvaranja do danas, kada je opet prodana prvom "vlasniku", na čije ime je primarno bila otvorena.
Ali onda će mojih pedesetak mještana vjerojatno ostati bez posla, dvadeset tisuća tona krumpira će ostati bez plasmana, tridesetak obitelji će se naći na ulici jer će im banke ovršiti imanja i kuće, trideset - pedeset tisuća kuna kreditne rate mjesečno treba namaknuti negdje i od nekud da se svaki mjesec rata podmiri.
Možmo sada mi lementirati i ogorčeno premetati sve to skupa, može oporba srati pred kamerama govna iz ustiju, no posao vlade je posao koji zahtjeva hladnu glavu, odgovornost, znanje i hrabrost uzeti to u ruke i pokušati riješiti problem sa najmanjom mogućom štetom.
Samo naivan čovjek može pomisliti da je vlada počela o problemu razmišljati zadnjih mjesec dana, od vremena kako se problem iznio javno, da se potezi tako ozbiljnog problema vuku ko na šahovskoj ploči - prema trenutno nastaloj situaciji, i samo će naivan čovjek pomisliti da su potezi koji se javno prezentiraju jedini koji se poduzimaju u rješenju problema. Ovo je i ekonomsko i političko pitanje, tu mjesta transparentnosti nema, i nikada nećemo znati koji se dogovori sa kreditorima, dobavljačima odrađuju, što im se obečava, koji im se budući ustupci daju, na koji način ih se privoljava da ne idu u trenutne prisilne naplate svojih potraživanja koja bi uništila koncern, a time i pola hrvatske privrede.
Mi, narod, smo dobili u igri "kruha i igara" igru, a kruh vlada nastoji ispeči.
I hrvatski seljak, hrvatski radnik, pa i hrvatski građanin u krajnju ruku - jer građanin će u krajnosti platiti najveći ceh kada hrvatske proizvodnje više ne bude i stranu će morati platiti po cijeni koju se nekome čefne nametnuti je - može samo željeti da se poslovanje koncerna sanira i da on opstane. Mozgom.
Srcem - jeboga tri puta na kvadrat, dao mu Bog da ga nestane sa lica zemlje - i koncerna i vlasnika mu.
Ali, ko i uvijek i u svemu - srce je daleko od pameti.......
