Tommy,
Ja čak tebe u potpunosti razumijem, ali ti još ne razumiješ da ne možeš i ne moraš baš sve sam.
I ja sam bio uvjeren da mogu "zamaknuti svijet" napraviti sve, pa makar dan morao trajati i 32 sata. A onda mi je jedna viša sila otvorila oči. Ostao sam prikovan u bolnički krevet, nisam mogao ni da mrdnen, niti na zahod, a imao sam cca 35 godina i troje male djece.
Odabrao sam zdravlje, obitelj i razumnu količinu posla. Počeo sam odbijati stotine zahtjeva za uslugama popravka drugima itd.
I sada u godinama, s iskustvom ne očekujem da bude sin i snaha u ZG, došao pred večer s posla i doletio u VŽ meni na polje, u gorice, na bilo što takvo. Ili kćerke i zetovi koji imaju svoje zahtjevne poslove i djecu koju treba postaviti na noge. I oni se razlete od aktivnosti po cijele dane. I što sad, ja znam koliko mogu ili ne mogu, tako planiram i doziram. Imam svoje "poslovne planove", imovina nije zapuštena, na protiv. Jedino ne radim kao pokojni tast 4 grunta, jer i on je kužio da to ne stigne i tražio je negdje u podsvijesti da budu odnekud svi se uključili u te aktivnosti. Mnogi nismo mogli niti stigli, neki nisu htjeli.
Kakve to veze ima s tobom osobno. Iako te ne poznam nudim ti savjet. Misli na sebe i obitelj ako ju imaš (suprugu, djecu), misli na zdravlje, nisi nepoderiv, nema rezervnih dijelova za tebe. Hektara i milijuna kuna bude, što ti budu značili ako postaneš invalid, ako ti mozak popusti pred brigama.?
Nemoj se uvrijediti, ja poštujem tvoj i svačiji rad, ali "nije u šoldima sve", nije posao zec da ti pobjegne. Radi toliko koliko stigneš, pišeš da radiš sam, noć neka bude noć, a dan neka bude ti dan.