krki
Aktivni član
- Tu od
- 1 Sij 2007
- Poruka
- 915
Re: Vočarstvo
Samo u voćarstvu siguran posao može naći 15.000 ljudi, ali mnogima se, naprosto, ne radi · U tuđem džepu pronalazi se novac za preraspodjeljivanje onima koji bi htjeli ostvariti pristojnu zaradu na ekstenzivnoj proizvodnji uz što manje rada · Pogubne tržišne orgije sa pšenicom
Novi šef gospodarskog departmana Vlade, Andrija Hebrang, pronašao je stare razloge za iščuđavanje nad stanjem agrarne platne bilance. Na posljednjoj sjednici Vlade zaprepašteno je uskliknuo kako Hrvatska uvozi hrane za 1,5 milijarde dolara, usprkos tome što bi 90 posto toga uvoza mogla podmiriti iz vlastite proizvodnje. Umjesto glogovog kolca u trupinu nakaradne uvozne politike zabio je konkretni podatak o plaćanju čak 9 milijuna dolara za prošlogodišnji uvoz češnjaka i mrkve.
Nije lako odgonetnuti zašto je potpredsjednik posegnuo baš za češnjakom kao ključnom činjenicom za denunciranje dosadašnje agrarne politike, pogotovo one u izvedbi donedavne koalicijske vlasti. Mogao je jednako tako postići željeni dojam pozivanjem na podatke iz još uvijek aktualne Strategije razvitka Republike Hrvatske - sastavnica Poljoprivreda i ribarstvo. Strategiju je izglasao Zastupnički dom, uz znanje i odobrenje također i HDZ-ovih zastupnika koji su tada činili oporbeni dio Sabora. Mogao se potpredsjednik Hebrang pozvati na kritičke stranice iz Strategije gdje se upozorava da Hrvatska, bogomdana za uzgoj kadulje, tu ljekovitu biljku uvozi iz Albanije. Sastavljači Strategije pokazali su doista sumornu činjenicu da Podravka mora svake godine izdvajati po 20 milijuna dolara za uvoz sušenog povrća od kojeg se spravlja Vegeta. Mljevena začinska paprika, primjerice, uvozi se iz Mađarske, Å panjolske i Portugala. Hrvatska mesna industrija nabavlja začinske potrepštine iz Austrije i Mađarske. Suhe šljive na policama ovdašnjih prodavaonica, ubrane su, sušene i eksportirane iz SAD. Ne tako davno bilo je obratno. Ovdašnja platna bilanca pronalazila je respiro za nužan uvoz, uz ostalo i u izvozu suhih šljiva.
Hrvatska baš kao da se sva pretvorila u Silicijsku dolinu, pa nema vremena baviti se voćem, povrćem, začinskim i ljekovitim biljem. Uvozi svježe i sušene marelice, jabuke i kruške. Otpalim smokvama u ovdašnjim smokvicima slade se svi mogući insekti. Sušene smokve istodobno revni uvoznici dovoze iz drugih i dalekih zemalja koje nisu nerazvijenije od Hrvatske, štoviše, prednjače u industrijskom i svakom drugom razvoju. Deprimirajuće je vidjeti ujesen ulične kestenjare kojima uz noge stoje maroni, pakirani u vreće, propisno označenog talijanskog podrijetla.
Zašto se talijanskim maronašima isplati brati plodinu koja je u davne dane i ovdje u našim krajevima bila važan čimbenik u borbi protiv gladi, a danas je nezaobilazna sirovina u spravljanju raznih slastica! Talijanskom seljaku isplati se saditi nove plantaže marona, dakako na zemlji koja nije za neku drugu poljoprivrednu proizvodnju, a seljaku u Hrvatskoj, konkretno, u najplodnijim kraškim poljima - uređenim, melioriranim, isprepletenim kanalskom mrežom za navodnjavanje i potrebnim pristupnim putevima - ne isplati se saditi, pa znatan dio parcela počiva u miru pod perinom korovskog raslinja?!
Kud ideš, ti voćku posadi...
Ključno pitanje zašto se u Hrvatskoj ne isplati sve ono što se itekako isplati drugima, ne bi trebalo dugo čekati na odgovor. Ministar poljoprivrede, Petar ÄŒobanković, dobio je od Vlade rok od 60 dana za pripremu operativnih programa podizanja novih vinograda, voćnjaka i maslinika. Potkraj ožujka, dakle, Vlada će istupiti s potpunijom dijagnozom stanja u agraru, barem u dijelu vinogradarske proizvodnje i voćarstva, gdje se, sasvim je izvjesno može postići znatno veći stupanj samodostatnosti, uz sve popratne učinke intenzivnijeg bavljenja isplativim poljoprivrednim kulturama.
Jednostavno, ne može se zamisliti izglasavanje validnog operativnog programa, a da se barem ne naznače glavni razlozi današnjeg odnosa prema zemlji kao važnom gospodarskom resursu. Ne može se samo tako i bez detektiranja ključnih otežavajućih okolnosti okrenuti ploču pa odjednom podizati svake godine po 3000 hektara vinograda, 500 - maslinika i 3600 hektara voćnjaka, što je inače orijentacijski cilj najavljenog operativnog plana s odgovarajućom financijskom logistikom.
Vlada premijera Sanadera zasad sasvim dobro "surfa" na valu znanih političkih teorema, prema kojima se važne društvene promjene izvode unutar prve godine mandata. Kasno je, naime, za promjene kada se razna neslaganja, pa i ona motivirana očuvanjem privilegija i ustupaka, sliju u masovni "pokret otpora". Vlada zasad dobro koristi otvaranje mandata bijelim figurama. No, gdje bi mogla pogriješiti u želji da Hrvatsku, na putu u EU, učini vinogradarskijom nego što je danas?
Ako će glavninu nastojanja da se u EU uđe s više vinograda, voćnjaka i maslinika fokusirati isključivo ili pretežno na novac, riskira opasan promašaj. Jednako kao što je važan novac za predviđenu sadnju po 7000 hektara vinograda i voćnjaka svake godine do ulaska u EU, također je važno negdje u nadgradnji instalirati i psihijatrijski kauč na koji bi valjalo poleći ponešto toga iz postojeće poljoprivredne branše. Uz više novca za agrarne programe, važno je u poljoprivredi liječiti i pogubni sindrom olakog povođenja za malim. Mali posjed, mala proizvodnja, malo znanja, i govoreći otvoreno, valja priznati da se mnogima svidjelo i - malo rada.
Negativni saldo takvog odnosa prema osnovnim ekonomskim postavkama, dolazi na naplatu državi i njezinom proračunu. Svaki razgovor o drukčijoj proizvodnji impregniran je svim varijantama znanog refrena: država nema sluha za nas i sasvim smo zapostavljeni. Kada se takav odnos podigne na politikantsku razinu, pa još kada se traktorima zaposjedne ceste zbog pojačanja pregovaračke pozicije, uvijek se nakon toga nađe ključ za otvaranje proračunske brave. U tuđem džepu pronalazi se novac za preraspodjeljivanje onima koji bi htjeli ostvariti pristojnu zaradu na ekstenzivnoj proizvodnji i uz što je moguće manje rada.
Plodovi pšenične destrukcije
"Kvaka" je u sljedećem: na hektaru vinograda ima 30 puta više posla nego na hektaru pšenice. Kad počnu pšenični ratovi za poticaje i razne druge ustupke, nitko se previše ne uzbuđuje zbog činjenice da hektar trajnog nasada daje 30 puta veći prihod, 20 puta veći dohodak i 15 puta veći profit, nego što se to može izvući iz pšenice. No, svi bi i dalje sijali pšenicu.
Toj žitarici u nekim drugim i davnim vremenima, kada je u hambarima bilo žita za samo tri dana kruha, nadjenuta je aureola nedodirljivog proizvoda. Godinama nije se išlo u žetvu, nego su se vodile "bitke za kruh". Selektivno kreditiranje žitarica uzrokovalo je golema prelijevanja novca. Iz primarne emisije crpilo se novac kao naftu iz podzemlja. Jeftine kredite u nastavku poništavala je inflacija. Tko je imao pšenicu, imao je akumulaciju, imao je razvoj.
Nešto od te pšenične slave potrajalo je do današnjih dana. Pšenica još nije istinski tržni proizvod. Država i dalje pristaje novcem poreznih obveznika doplaćivati visoku proizvodnu cijenu pšenice koja se potom jeftino izvozi. Tržišne "orgije" time još ne prestaju. Nedostajuća pšenica, kao ove godine, uvozi se kada je na tržištu najskuplja. I opet se ceh preraspoređuje na krajnje potrošače. Ukratko, dok država pristaje asistirati u ovdašnjim pšeničnim igrama, tko će se lud opterećivati sa 600 do 800 sati rada u vinogradu, voćnjaku ili povrtnjaku. Kraj s krajem može se vezati i s tridesetak sati rada na pšenici.
Uzmicanje iz intenzivnije poljoprivredne proizvodnje, pogotovo iz voćarstva, vinogradarstva, maslinarstva, povrtlarstva i ljekovitog bilja, poprimilo je pandemijske razmjere. U Hrvatskoj 1967. godine bilo je 5195 hektara modernih voćnjaka u društvenom gospodarstvu (samo Borinci 1120 i PPK Zagreb - 488 hektara). Od tada pa sve do 1990. godine plantaže voća povećane su u Hrvatskoj samo za 3340 hektara. Ne isplati se i treba mnogo raditi.
U Hrvatskoj svih voćnjaka, velikih i malih, ima otprilike na 69.000 hektara (2,2 posto ukupnih poljoprivrednih površina). Na žalost, svi ti hektari nisu u punoj rodnosti, niti ispunjavaju uvjete za tržišno gospodarenje. Manjak voća u Hrvatskoj kao turističkoj zemlji nadoknađuje se uvozom, jabuka - 50 posto, krušaka - 80 i bresaka - 70 posto.
Dakako, stanje se može promijeniti, ali vrlo teško u kratkim rokovima kakve su sebi zadali sastavljači Operativnog programa koji su preuzeli obvezu tako posložiti razvojne karte da se u kratko vrijeme zasadi najmanje 30.000 hektara voćnjaka. Kakav bi to bio preobrat, može se zaključiti iz podatka da se prošlih godina uspijevalo podizati po 500 hektara voćnjaka u cijeloj Hrvatskoj.
I uprava kao elementarna nepogoda
Agrarni ekonomisti izračunali su da bi se samo u voćarskoj proizvodnji moglo zaposliti u Hrvatskoj 15.000 poljoprivrednika - cijeli Viktor Lenac i još nekoliko nekadašnjih giganata čije se ostatke održava na životu redovitim transfuzijama iz državnog proračuna. Pristojan život obiteljskog gospodarstva s dva angažirana voćara, međutim, ne može se ostvariti na pola hektara voćnjaka. Punu zaposlenost i egzistenciju omogućava 5 hektara zasađenih jabukama i kruškama, odnosno 6 hektara pod breskvama.
Tu se negdje već naziru podzemne hridi za Operativni program. Sadašnji upravni kapaciteti, prema organizaciji, sposobnosti i radinosti, teško da mogu u kratkom roku zajamčiti formiranje posjeda dovoljno velikih za razigravanje ekonomike ponude. Voćki treba tri, četiri godine za postizanje pune rodnosti. Gruntovnice na kritičnim mjestima u toliko vremena ne stignu provesti knjižne promjene.
Skup zemljišne politike obuhvaća znatno šire mjere, uz ostalo i koncesije, jednako tako i rentu. Napredno voćarstvo, pogotovo ono od kojeg se očekuje racionalna supstitucija uvoza, nezamislivo je bez navodnjavanja. No, pitanje je koliko je uprava za vode sposobna odigrati "dupli pas" s novim voćarskim ambicijama. Ishod cijelog pothvata u velikoj mjeri ovisi o potporama, najprije financijskim, ali možda još više i o raznim oblicima neizravnih pomoći (savjetodavne službe, komore, instituti, zavodi, stručne udruge, cijeli sustav školstva). Kakvog ima smisla srednja poljoprivredna škola u zagrebačkoj Dubravi, koja u pravilu skuplja ostatke neupisanih učenika iz drugih srednjih škola.
Za svaku djelatnost, pa i za poljoprivredu, važno je imati solidan kadrovski temelj kojeg se kasnije može nadograđivati popratnim i dodatnim znanjima. Vrlo je znakovito ono što su razne udruge uspjele učiniti u hrvatskom vinogradarstvu. Postupnim širenjem kulture vina, hrvatsko vinogradarstvo odmaklo se "svjetlosnu godinu" od faze vinskog kiseliša, hibrida i najodurnijih patvorina. Sada se vinogradari nadmeću čije će vino dobiti bolju ocjenu na raznim izložbama ili susjedski kompliment u prigodnom nazdravljanju. Sve je više vinogradara koji amatersko bavljenje promiču sve bliže ekonomskoj proizvodnji. Promjena se nije dogodila preko noći. Trajala je godinama i isplatila se.
Ima, dakle, smisla popraviti proizvodne izglede prelaskom na intenzivne poljoprivredne djelatnosti, između ostalog i uz pomoć odgovarajućih Operativnih programa. Hoće li se 15.000 ljudi zaposliti u voćarstvu i to na poslovima sasvim prihvatljivim za solidan život, ne ovisi samo o izdašnosti financijskih potpora. Priča je mnogo kompleksnija i seže do detronizacije žitarica, te još dalje - do sposobnosti da se shvati uzaludnost održavanja na životu preživjelih proizvodnji. Zašto reanimirati leševe, kada postoje svi uvjeti za pokretanje novog i zdravog organizma.
< Franjo Kiseljak
--------------------------------------------------------------------------------
OKVIRNE BROJKE NAJAVLJENOG PROGRAMA
Za podizanje vinograda na hektaru površine potrebno je uložiti približno 160.000 kuna. Državne potpore dosežu četvrtinu početnih ulaganja. Na tzv. strateškim područjima sadnja novog vinograda pomaže se sa 37.000 kuna, na ostalom dijelu s 28.000 kuna. Vinogradarima se honorira postojeći hektar vinograda, na povlaštenom 1690, a na ostalom području - 1250 kuna. Poticajnim sredstvima olakšava se i nabavka sadnog materijala. Sve to, na žalost, nije potaknulo na veću sadnju novih vinograda. U trogodišnjem razdoblju poticajna sredstva koristilo je prosječno 410 vinogradara. Oni su podizali po 400 hektara vinograda i za to koristili prosječno po 14 milijuna kuna iz poticajne blagajne. Inače, vinogradarski atlas još nije pouzdano utvrđen. Državni zavod za statistiku procjenjuje da se u Hrvatskoj vinogradi prostiru na 58.000 hektara. U popisu poljoprivrede (1. lipnja 2003.) pronađeno je da ima 27.688 hektara vinograda. U Upisniku proizvođača grožđa i vina (tržišna proizvodnja) vodi se trenutno 13.500 hektara vinograda. Resorno ministarstvo, pak, procjenjuje da u punom rodu ima oko 40.000 hektara vinograda.
U poljoprivrednom upisniku popisano je 2,5 milijuna stabala maslina. U punoj rodnosti najvjerojatnije ima 4 milijuna stabala. Na prijelazu u 20. stoljeće, Hrvatska je imala 40 milijuna stabala maslina. prosječno domaćinstvo ima 80 maslina koje pojedinačno daju do 10 kilograma ploda. Godišnja proizvodnja procjenjuje se na 3,7 milijuna litara ulja (100 litara prosječno po domaćinstvu). Vrijednost ulja iz godišnje proizvodnje doseže 250 milijuna kuna. Vrijednost, pak, ukupnih godišnjih poticaja iznosi 40 milijuna kuna. Dosad se godišnje širilo nasade na ukupno 250 hektara. Najavljuje se saditi po 500 hektara.
Dosadašnji način potpore podizanju novih voćnjaka nije znatnije povećao voćarsku proizvodnju (69.000 ha). Sadilo se prosječno po 500 hektara novih nasada - zabrinjavajuće premalo za podmirenje redovite potrošnje, na koju valja nadovezati potrošnju u turizmu, potrebe u prehrambenoj industriji, uključivo i izvoz. U kraćem vremenskom razdoblju najavljuje se zasaditi 30.000 hektara voćnjaka, prema vrstama: jabuka - 2.000 hektara, krušaka - 1.000, bresaka - 4.000, višanja - 8.000, šljiva - 3.000, lješnjaka - 3.000, kupina i malina - 1.000, smokava - 300 i rogača - 100 hektara
Samo u voćarstvu siguran posao može naći 15.000 ljudi, ali mnogima se, naprosto, ne radi · U tuđem džepu pronalazi se novac za preraspodjeljivanje onima koji bi htjeli ostvariti pristojnu zaradu na ekstenzivnoj proizvodnji uz što manje rada · Pogubne tržišne orgije sa pšenicom
Novi šef gospodarskog departmana Vlade, Andrija Hebrang, pronašao je stare razloge za iščuđavanje nad stanjem agrarne platne bilance. Na posljednjoj sjednici Vlade zaprepašteno je uskliknuo kako Hrvatska uvozi hrane za 1,5 milijarde dolara, usprkos tome što bi 90 posto toga uvoza mogla podmiriti iz vlastite proizvodnje. Umjesto glogovog kolca u trupinu nakaradne uvozne politike zabio je konkretni podatak o plaćanju čak 9 milijuna dolara za prošlogodišnji uvoz češnjaka i mrkve.
Nije lako odgonetnuti zašto je potpredsjednik posegnuo baš za češnjakom kao ključnom činjenicom za denunciranje dosadašnje agrarne politike, pogotovo one u izvedbi donedavne koalicijske vlasti. Mogao je jednako tako postići željeni dojam pozivanjem na podatke iz još uvijek aktualne Strategije razvitka Republike Hrvatske - sastavnica Poljoprivreda i ribarstvo. Strategiju je izglasao Zastupnički dom, uz znanje i odobrenje također i HDZ-ovih zastupnika koji su tada činili oporbeni dio Sabora. Mogao se potpredsjednik Hebrang pozvati na kritičke stranice iz Strategije gdje se upozorava da Hrvatska, bogomdana za uzgoj kadulje, tu ljekovitu biljku uvozi iz Albanije. Sastavljači Strategije pokazali su doista sumornu činjenicu da Podravka mora svake godine izdvajati po 20 milijuna dolara za uvoz sušenog povrća od kojeg se spravlja Vegeta. Mljevena začinska paprika, primjerice, uvozi se iz Mađarske, Å panjolske i Portugala. Hrvatska mesna industrija nabavlja začinske potrepštine iz Austrije i Mađarske. Suhe šljive na policama ovdašnjih prodavaonica, ubrane su, sušene i eksportirane iz SAD. Ne tako davno bilo je obratno. Ovdašnja platna bilanca pronalazila je respiro za nužan uvoz, uz ostalo i u izvozu suhih šljiva.
Hrvatska baš kao da se sva pretvorila u Silicijsku dolinu, pa nema vremena baviti se voćem, povrćem, začinskim i ljekovitim biljem. Uvozi svježe i sušene marelice, jabuke i kruške. Otpalim smokvama u ovdašnjim smokvicima slade se svi mogući insekti. Sušene smokve istodobno revni uvoznici dovoze iz drugih i dalekih zemalja koje nisu nerazvijenije od Hrvatske, štoviše, prednjače u industrijskom i svakom drugom razvoju. Deprimirajuće je vidjeti ujesen ulične kestenjare kojima uz noge stoje maroni, pakirani u vreće, propisno označenog talijanskog podrijetla.
Zašto se talijanskim maronašima isplati brati plodinu koja je u davne dane i ovdje u našim krajevima bila važan čimbenik u borbi protiv gladi, a danas je nezaobilazna sirovina u spravljanju raznih slastica! Talijanskom seljaku isplati se saditi nove plantaže marona, dakako na zemlji koja nije za neku drugu poljoprivrednu proizvodnju, a seljaku u Hrvatskoj, konkretno, u najplodnijim kraškim poljima - uređenim, melioriranim, isprepletenim kanalskom mrežom za navodnjavanje i potrebnim pristupnim putevima - ne isplati se saditi, pa znatan dio parcela počiva u miru pod perinom korovskog raslinja?!
Kud ideš, ti voćku posadi...
Ključno pitanje zašto se u Hrvatskoj ne isplati sve ono što se itekako isplati drugima, ne bi trebalo dugo čekati na odgovor. Ministar poljoprivrede, Petar ÄŒobanković, dobio je od Vlade rok od 60 dana za pripremu operativnih programa podizanja novih vinograda, voćnjaka i maslinika. Potkraj ožujka, dakle, Vlada će istupiti s potpunijom dijagnozom stanja u agraru, barem u dijelu vinogradarske proizvodnje i voćarstva, gdje se, sasvim je izvjesno može postići znatno veći stupanj samodostatnosti, uz sve popratne učinke intenzivnijeg bavljenja isplativim poljoprivrednim kulturama.
Jednostavno, ne može se zamisliti izglasavanje validnog operativnog programa, a da se barem ne naznače glavni razlozi današnjeg odnosa prema zemlji kao važnom gospodarskom resursu. Ne može se samo tako i bez detektiranja ključnih otežavajućih okolnosti okrenuti ploču pa odjednom podizati svake godine po 3000 hektara vinograda, 500 - maslinika i 3600 hektara voćnjaka, što je inače orijentacijski cilj najavljenog operativnog plana s odgovarajućom financijskom logistikom.
Vlada premijera Sanadera zasad sasvim dobro "surfa" na valu znanih političkih teorema, prema kojima se važne društvene promjene izvode unutar prve godine mandata. Kasno je, naime, za promjene kada se razna neslaganja, pa i ona motivirana očuvanjem privilegija i ustupaka, sliju u masovni "pokret otpora". Vlada zasad dobro koristi otvaranje mandata bijelim figurama. No, gdje bi mogla pogriješiti u želji da Hrvatsku, na putu u EU, učini vinogradarskijom nego što je danas?
Ako će glavninu nastojanja da se u EU uđe s više vinograda, voćnjaka i maslinika fokusirati isključivo ili pretežno na novac, riskira opasan promašaj. Jednako kao što je važan novac za predviđenu sadnju po 7000 hektara vinograda i voćnjaka svake godine do ulaska u EU, također je važno negdje u nadgradnji instalirati i psihijatrijski kauč na koji bi valjalo poleći ponešto toga iz postojeće poljoprivredne branše. Uz više novca za agrarne programe, važno je u poljoprivredi liječiti i pogubni sindrom olakog povođenja za malim. Mali posjed, mala proizvodnja, malo znanja, i govoreći otvoreno, valja priznati da se mnogima svidjelo i - malo rada.
Negativni saldo takvog odnosa prema osnovnim ekonomskim postavkama, dolazi na naplatu državi i njezinom proračunu. Svaki razgovor o drukčijoj proizvodnji impregniran je svim varijantama znanog refrena: država nema sluha za nas i sasvim smo zapostavljeni. Kada se takav odnos podigne na politikantsku razinu, pa još kada se traktorima zaposjedne ceste zbog pojačanja pregovaračke pozicije, uvijek se nakon toga nađe ključ za otvaranje proračunske brave. U tuđem džepu pronalazi se novac za preraspodjeljivanje onima koji bi htjeli ostvariti pristojnu zaradu na ekstenzivnoj proizvodnji i uz što je moguće manje rada.
Plodovi pšenične destrukcije
"Kvaka" je u sljedećem: na hektaru vinograda ima 30 puta više posla nego na hektaru pšenice. Kad počnu pšenični ratovi za poticaje i razne druge ustupke, nitko se previše ne uzbuđuje zbog činjenice da hektar trajnog nasada daje 30 puta veći prihod, 20 puta veći dohodak i 15 puta veći profit, nego što se to može izvući iz pšenice. No, svi bi i dalje sijali pšenicu.
Toj žitarici u nekim drugim i davnim vremenima, kada je u hambarima bilo žita za samo tri dana kruha, nadjenuta je aureola nedodirljivog proizvoda. Godinama nije se išlo u žetvu, nego su se vodile "bitke za kruh". Selektivno kreditiranje žitarica uzrokovalo je golema prelijevanja novca. Iz primarne emisije crpilo se novac kao naftu iz podzemlja. Jeftine kredite u nastavku poništavala je inflacija. Tko je imao pšenicu, imao je akumulaciju, imao je razvoj.
Nešto od te pšenične slave potrajalo je do današnjih dana. Pšenica još nije istinski tržni proizvod. Država i dalje pristaje novcem poreznih obveznika doplaćivati visoku proizvodnu cijenu pšenice koja se potom jeftino izvozi. Tržišne "orgije" time još ne prestaju. Nedostajuća pšenica, kao ove godine, uvozi se kada je na tržištu najskuplja. I opet se ceh preraspoređuje na krajnje potrošače. Ukratko, dok država pristaje asistirati u ovdašnjim pšeničnim igrama, tko će se lud opterećivati sa 600 do 800 sati rada u vinogradu, voćnjaku ili povrtnjaku. Kraj s krajem može se vezati i s tridesetak sati rada na pšenici.
Uzmicanje iz intenzivnije poljoprivredne proizvodnje, pogotovo iz voćarstva, vinogradarstva, maslinarstva, povrtlarstva i ljekovitog bilja, poprimilo je pandemijske razmjere. U Hrvatskoj 1967. godine bilo je 5195 hektara modernih voćnjaka u društvenom gospodarstvu (samo Borinci 1120 i PPK Zagreb - 488 hektara). Od tada pa sve do 1990. godine plantaže voća povećane su u Hrvatskoj samo za 3340 hektara. Ne isplati se i treba mnogo raditi.
U Hrvatskoj svih voćnjaka, velikih i malih, ima otprilike na 69.000 hektara (2,2 posto ukupnih poljoprivrednih površina). Na žalost, svi ti hektari nisu u punoj rodnosti, niti ispunjavaju uvjete za tržišno gospodarenje. Manjak voća u Hrvatskoj kao turističkoj zemlji nadoknađuje se uvozom, jabuka - 50 posto, krušaka - 80 i bresaka - 70 posto.
Dakako, stanje se može promijeniti, ali vrlo teško u kratkim rokovima kakve su sebi zadali sastavljači Operativnog programa koji su preuzeli obvezu tako posložiti razvojne karte da se u kratko vrijeme zasadi najmanje 30.000 hektara voćnjaka. Kakav bi to bio preobrat, može se zaključiti iz podatka da se prošlih godina uspijevalo podizati po 500 hektara voćnjaka u cijeloj Hrvatskoj.
I uprava kao elementarna nepogoda
Agrarni ekonomisti izračunali su da bi se samo u voćarskoj proizvodnji moglo zaposliti u Hrvatskoj 15.000 poljoprivrednika - cijeli Viktor Lenac i još nekoliko nekadašnjih giganata čije se ostatke održava na životu redovitim transfuzijama iz državnog proračuna. Pristojan život obiteljskog gospodarstva s dva angažirana voćara, međutim, ne može se ostvariti na pola hektara voćnjaka. Punu zaposlenost i egzistenciju omogućava 5 hektara zasađenih jabukama i kruškama, odnosno 6 hektara pod breskvama.
Tu se negdje već naziru podzemne hridi za Operativni program. Sadašnji upravni kapaciteti, prema organizaciji, sposobnosti i radinosti, teško da mogu u kratkom roku zajamčiti formiranje posjeda dovoljno velikih za razigravanje ekonomike ponude. Voćki treba tri, četiri godine za postizanje pune rodnosti. Gruntovnice na kritičnim mjestima u toliko vremena ne stignu provesti knjižne promjene.
Skup zemljišne politike obuhvaća znatno šire mjere, uz ostalo i koncesije, jednako tako i rentu. Napredno voćarstvo, pogotovo ono od kojeg se očekuje racionalna supstitucija uvoza, nezamislivo je bez navodnjavanja. No, pitanje je koliko je uprava za vode sposobna odigrati "dupli pas" s novim voćarskim ambicijama. Ishod cijelog pothvata u velikoj mjeri ovisi o potporama, najprije financijskim, ali možda još više i o raznim oblicima neizravnih pomoći (savjetodavne službe, komore, instituti, zavodi, stručne udruge, cijeli sustav školstva). Kakvog ima smisla srednja poljoprivredna škola u zagrebačkoj Dubravi, koja u pravilu skuplja ostatke neupisanih učenika iz drugih srednjih škola.
Za svaku djelatnost, pa i za poljoprivredu, važno je imati solidan kadrovski temelj kojeg se kasnije može nadograđivati popratnim i dodatnim znanjima. Vrlo je znakovito ono što su razne udruge uspjele učiniti u hrvatskom vinogradarstvu. Postupnim širenjem kulture vina, hrvatsko vinogradarstvo odmaklo se "svjetlosnu godinu" od faze vinskog kiseliša, hibrida i najodurnijih patvorina. Sada se vinogradari nadmeću čije će vino dobiti bolju ocjenu na raznim izložbama ili susjedski kompliment u prigodnom nazdravljanju. Sve je više vinogradara koji amatersko bavljenje promiču sve bliže ekonomskoj proizvodnji. Promjena se nije dogodila preko noći. Trajala je godinama i isplatila se.
Ima, dakle, smisla popraviti proizvodne izglede prelaskom na intenzivne poljoprivredne djelatnosti, između ostalog i uz pomoć odgovarajućih Operativnih programa. Hoće li se 15.000 ljudi zaposliti u voćarstvu i to na poslovima sasvim prihvatljivim za solidan život, ne ovisi samo o izdašnosti financijskih potpora. Priča je mnogo kompleksnija i seže do detronizacije žitarica, te još dalje - do sposobnosti da se shvati uzaludnost održavanja na životu preživjelih proizvodnji. Zašto reanimirati leševe, kada postoje svi uvjeti za pokretanje novog i zdravog organizma.
< Franjo Kiseljak
--------------------------------------------------------------------------------
OKVIRNE BROJKE NAJAVLJENOG PROGRAMA
Za podizanje vinograda na hektaru površine potrebno je uložiti približno 160.000 kuna. Državne potpore dosežu četvrtinu početnih ulaganja. Na tzv. strateškim područjima sadnja novog vinograda pomaže se sa 37.000 kuna, na ostalom dijelu s 28.000 kuna. Vinogradarima se honorira postojeći hektar vinograda, na povlaštenom 1690, a na ostalom području - 1250 kuna. Poticajnim sredstvima olakšava se i nabavka sadnog materijala. Sve to, na žalost, nije potaknulo na veću sadnju novih vinograda. U trogodišnjem razdoblju poticajna sredstva koristilo je prosječno 410 vinogradara. Oni su podizali po 400 hektara vinograda i za to koristili prosječno po 14 milijuna kuna iz poticajne blagajne. Inače, vinogradarski atlas još nije pouzdano utvrđen. Državni zavod za statistiku procjenjuje da se u Hrvatskoj vinogradi prostiru na 58.000 hektara. U popisu poljoprivrede (1. lipnja 2003.) pronađeno je da ima 27.688 hektara vinograda. U Upisniku proizvođača grožđa i vina (tržišna proizvodnja) vodi se trenutno 13.500 hektara vinograda. Resorno ministarstvo, pak, procjenjuje da u punom rodu ima oko 40.000 hektara vinograda.
U poljoprivrednom upisniku popisano je 2,5 milijuna stabala maslina. U punoj rodnosti najvjerojatnije ima 4 milijuna stabala. Na prijelazu u 20. stoljeće, Hrvatska je imala 40 milijuna stabala maslina. prosječno domaćinstvo ima 80 maslina koje pojedinačno daju do 10 kilograma ploda. Godišnja proizvodnja procjenjuje se na 3,7 milijuna litara ulja (100 litara prosječno po domaćinstvu). Vrijednost ulja iz godišnje proizvodnje doseže 250 milijuna kuna. Vrijednost, pak, ukupnih godišnjih poticaja iznosi 40 milijuna kuna. Dosad se godišnje širilo nasade na ukupno 250 hektara. Najavljuje se saditi po 500 hektara.
Dosadašnji način potpore podizanju novih voćnjaka nije znatnije povećao voćarsku proizvodnju (69.000 ha). Sadilo se prosječno po 500 hektara novih nasada - zabrinjavajuće premalo za podmirenje redovite potrošnje, na koju valja nadovezati potrošnju u turizmu, potrebe u prehrambenoj industriji, uključivo i izvoz. U kraćem vremenskom razdoblju najavljuje se zasaditi 30.000 hektara voćnjaka, prema vrstama: jabuka - 2.000 hektara, krušaka - 1.000, bresaka - 4.000, višanja - 8.000, šljiva - 3.000, lješnjaka - 3.000, kupina i malina - 1.000, smokava - 300 i rogača - 100 hektara
