Hm,ima dana u životu koji se ni po čemu ne razlikuju od tisuća drugih,pokopanih u dubini sjećanja,prekritih svakodnevnicom zaogrnutom momentom sadašnjosti, i da ih se pokušaš prisjeti i u mislima opet proživjeti događanja koja su ih obiljižila ,nikako ne možeš otrti sa njih izmaglicu zaborava - kao da ih nije bilo,kao da se nisu dogodili,nisu bili proživljeni,dio života koji je nestao a zapravo i nije jer ih ničime ,nikakvim detaljem ,nikakvim komadičkom sijećanja ne možeš oživjeti.
A ima i dana ovakvih kao što je bio onaj, onaj o kojem ću sada nešto reći - dana koji se usjeku duboko u sjećanje i izmame smiješak na licu uvijek kada isplivaju - na bilo kojem mijestu, u bilo koje vrijeme.. ..Smiješak,aha,sada smiješak,a kada se dogodilo bio je to šok koji ću pamtiti dok mi guzu ne pokrije par lopata one ilovače.
Ma nisam ja bila ništa kriva - sve je bila kriva moja susjeda iza vrta, jedna prava katolkonja koja svetu misu ne bi propustila ni da se po koljenima do crkve mora vući. A ti i takvi ljudi su oni koji u našim mislima zauzimaju ono mjesto koje smo rezervirali za one pouzdane i povjerljive,one, čije informacije i iskazivanja ne provjeravamo,uzimamo ih zdravo za gotovo. Pa sam tako i ja uzela zdravo za gotovo njenu informaciju o danu kada će svećenik dijeliti blagoslov kuća u mojoj ulici. On to fino u crkvi prije završetka mise sa oltara lijepo kaže, pa onda oni koji su kod mise bili to i znaju, a oni onakvi ko što sam ja se onda kod takvih raspitaju pa znaju i oni.I tako fino svi sve znamo. I tako sam ja saznala da će on k nama doći u srijedu, i ja sam se srijede i držala. Onak, čvrsto, stameno, nepokolebljivo, i nije mi padalo na pamet niti razmišljati, a niti se više raspitivati o nekakvoj drugoj mgoćnosti.
Utorak je bio zapravo dan ko i svaki drugi - iako su bila Tri Kralja - ručak malčice bolji od uobičajenog jer već nam uvrh glave bilo svih tih prežderavanja i glancanja, pa sam ja poslije kasnog ručka suđe samo spremila iza pregrade u sudoper, a i jaknu koju sam skinula nakon jednog izlaska samo nemarno preko stolice u blagavaoni prebacila, a prebacio je i svoju majcu muž preko jedne stolice dok ju je skinuo jer mu bilo vruće kad je legao na trosjed.Skinuo je on i donji dio trenirke i bacio uz trosjed na parket,a klompe koje ja iz protesta nisam htjela pokupiti su mu ostale nasred dnevne sobe. Razmjestio je moj čovjek još po cijelom malom stoliču ispred sebe brdo kivija i jabuka i nožem ih pomalo gulio i tamanio.A onda zaspao. A ja sam tamo predvečer otišla u kuhinju - - prvo sam uzela vreću sa smećem i iznjela van , ali mi se nije dalo ići dolje do podruma, pa sam je ostavila ispred vratiju. A bilo ispred još i starih blatnjavih papuča i čarapa koje nosimo po plastenicima. A i hodnik bio ubibože prljav,ovo pseto skroz hodalo van - unutra, ali mislila ja - nek bude, budem ja to ujutro pobrisala dok nju zatvorim u podrum, jer je uvijek zatvaramo kad svećenik dolazi - ima cura grdu naviku da se mota oko nogu i uvija i stiska i njuši i ne možeš je se riješiti.
I tako ja u kuhinji podgrijavala večeru, miješam ja tako kuhačom da ne pregori, kad čujem neki glas u hodniku - netko pjeva. I mislim - a susjed dolazi, a je nešto baš veseo čovjek kada pjeva. A onda mi do mozga žigne - pa pjeva više njih - u tom se trenu vrata blagavaone otvorila,svećenik ušao, pjeva - mladom mladom ljetu,veselimo se, za njim kapelan i dvoje ministranata. I svi pjevaju ,a ja u kuhinji stojim, kuhača mi u ruci, sa nje kapa umak po podu jer sam se okrenula i tako okrenuta ostala zaleđena,oči i usta otvorila i samo lovila zrak ko riba na suhome. I pjevaju oni tako, a ja pogledam prema trosjedu u dnevnoj - muža nema - samo žuti pokrivač, ali ispod pokrivača nečeg ima. Ima.Ima muža,moga muža u gaćama i potkošulji, jadan se probudio od pjesme,vidio svetu ekipu i pokrio se preko glave od sile.A ja u kuhinji i dalje stojim u šoku,svećenik,kapelan i dječica i dalje pjevaju,svećenik me sa ispruženom rukom nudi raspelo da primim,ko što je običaj,sa drugom me u stilu dirigenta oće navesti da pjevam sa njima ko što je isto uobičajno. A ja - ništa od toga. Kolko sam farbi promijenila pojma nemam,ali da sam prasnula u jedan nekontrolirani smijeh bilo mi je jasno dok sam na licu kapelana vidjela da se i on smije.Ja se jednostavno nisam mogla prestati smijati, Smijala sam se toliko da sam se presavinula - materemi ak velečasni nije mislil da sam pobenavila. Kuhaču sam još uvijek držala u ruci,a onda sam skužila da se moram pomaknuti.I tak sam ja sa kuhačom u ruci koraknula par koraka - taman kada smo počeli moliti "Oče naš", uzela raspelo u ruku i počela svesrdno moliti, ali su me naleti smijeha još uvijek tu i tamo lomili. Za to vrijeme je moj muž ipak ustao,uzeo sa poda donji dio trenirke i obukao je, a velečasni mu je sa stolice uzeo i pružio majcu . Eh,sada smo bili konačno upristojeni i kak bi moja pokojna baka rekla - kredni. Bila sam ja kredna, ali još uvijek nasmijana. Bem ti takav smijeh u kojem ima i neprilike i šoka i smijeha iz duše - tri u jednom,miks ubitačan koji dok te vlovi ne pušta niti tri dana poslije.
Materemi,ovo je bio dan koji ću pamtiti dok živim. Da nas je netko snimao skrivenom kamerom........